Znate li šta je bilo trinaestog marta prošle godine, osim što je bio petak – ne običan, već čuveni petak trinaesti? Toga dana, ujutro, četrdeset i sedam rudara iz zeničke Stare jame odbilo je napustiti okno: tražili su ostavke uprave, novi zakon o platama i prestanak maltretiranja pojedinih kolega.

A znate li šta je bilo dvadeset i devetog juna 2015., osim što je bio ponedeljak i osim što se navršilo punih stotinu i petnaest godina od rođenja autora „Malog princa“, Antoine de Saint-Exupérya? Toga dana, ujutro, četrdeset rudara Rudnika mrkog uglja „Abid Lolić“ u Biloj kod Travnika je iz protesta ostalo u jami nakon završetka treće smjene. Tražili su, javila je Federalna novinska agencija, „smjenu Upravnog odbora, upravnika jame i tehničkog direktora, ugovore na neodređeno za nove rudare, te isplatu regresa po izdatim rješenjima za godišnje odmore 2014. i 2015. godine“.

Znate li, možda, šta je bilo petnaest dana kasnije, četrnaestog jula, osim što je bilo ljeto, bilo je i vruće, bio je utorak i bila je godišnjica smrti Maka Dizdara? Toga dana, ujutro, dvjesto šezdeset i četiri rudara Rudnika Mramor kod Tuzle je iz protesta ostalo u jami: zbog kašnjenja plata, uplata za topli obrok, te doprinosa za zdravstveno i socijalno osiguranje.

Znate li barem šta je bilo neki dan, šesnaestog aprila, osim što je bila subota i godišnjica zločina nad stanovnicima Ahmića? Toga dana, stotinu i sedamdeset rudara iz Mramora je ostalo u jami, tražeći isto ono zbog čega su prekinuli proizvodnju prije devet mjeseci.

I šta je onda bilo?

Nema šta bosanskohercegovački radnici nisu pokušali: ostajali su u oknima ili nisu htjeli u njih ući; odbijali su hranu i vodu, kopneći pred kamerama i zaključanima kapijama fabričkih krugova; išli su pješice iz Živinica u Sarajevo i iz Tuzle u Hrvatsku; noćima spavali u šatorima ispred zgrade Zajedničkih institucija; blokirali su gradske ulice i međugradske magistralne puteve; prije nego su im Savez za bolju budućnost i Demokratska fronta ukrali pobunu i pokušali se okoristiti njihovim, radničkim gnjevom, spalili su i onaj neboder u kojeg se uvalila Vlada Tuzlanskog kantona, nakon što je propala tamošnja industrija…

I šta je, da se opet upitamo, onda bilo? Nije bilo ništa važno, ma koliko se mi ubjeđivali da mali, jednog februara osvojeni prostor slobode neće biti izgubljen. Da jeste nešto bilo ili da onaj prostor slobode nije izgubljen u roku brzo, ne bi kao u vječnoj reprizi gledali neke iznurene muškarce i žene dok mole isplatu ionako bijednih plata i toplih obroka u iznosima za koje se svakog radnog dana mogu popiti i dva topla čaja, ne bi slušali već poznate priče o tročlanim i četveročlanim porodicama koje žive od nula maraka redovnih prihoda, o pedesetogodišnjacima koji osam godina nisu na računu vidjeli ništa, u penziju ne mogu i niko ih više neće, jer sve što oni znaju proizvesti – mi uvozimo.

Istina, vazda se na kraju svake od epizoda nešto kao dogovore vlast, vlasnik, uprava i predstavnici radnika, pa se ovi posljednji pješice zapute kućama praćeni muzikom praznih stomaka, dok prvi, drugi i treći odu na meso. E, zatim slijedi kašnjenje ispunjavanja preuzetih obaveza, pa ispunjavanje tek dijela, odustajanje od ostatka i ponovo rudari štrajukuju pod zemljim, livci dehidriraju pred zaključanim fabrikama, uplakane obućarke stoje na cesti, proizvođači stolica i vitrina krenu za Sarajevo, tokari ka sjevernoj granici, građevinci pojedinačno i ko ima sreće na more, da zidaju apartmane na crno.

Neko je, sigurno, pobrojao sve štrajkove i radničke proteste u Bosni i Hercegovini od kraja rata do prije neki dan. Sigurno je da, u prosjeku, nema mjeseca bez jednog, često i sedmice, a dvadeset je godina mira prošlo ili oko dvjesto četrdeset mjeseci, odnosno preko hiljadu tjedana. Vijesti, vidjeli ste na početku,zvuče manje-više isto, samo se datum mijenja, ponekad akteri i najčešće mjesto radnje. Na priloge o gladnim i očajnim radnicima navikli smo se kao na vijesti iz Palestine ili bilo kakve druge, redovne. Uglavnom, izraelska vojska nešto bombarduje, radnici u Živinicama, Tuzli, Zenici, ovdje, ondje, traže isplatu zaostalih plata, rudari su na radnom mjestu, u utrobi zemlje, samo ne kopaju, Maca Diskrecija je pokazala sise, Sandra Afrika ima novi spot, Kim Kardashian objavila novi selfie, začuđujuće je nizak koeficijent na pobjedu „Alkmara“ kod kuće, slijedi poboljšanje, pogoršanje, nešto već, vremena, vladajuća je koalicija, hvala na pitanju, stabilna, od Džeke u „Romi“ imaju tahikardiju, na programu je popularna serija, ali prije toga razgovor sa predstavnikom Evropske komisije koji je oduševljen našim napretkom.

Ko je sada pomislio da će se nešto promijeniti ako počne ozbiljnije pratiti izvještaje o štrajkovima, neka se hitno javi dežurnom naivnologu. Može sa sobom povesti i one što vjeruju kako je tajna propasti buna u njihovoj usitnjenosti, te da se uspjeh postiže samo generalnim štrajkom svih nezadovoljnih, bez obzira na vjeru, naciju, boju kože i broj cipela. Zar nismo probali i sa, kako se to kaže, masovnim izražavanjem nezadovoljsta? Sjećate se onog jednog, pomenutog februara, zar ne?

„Proleteri nemaju što izgubiti osim okova. Mogu osvojiti svijet“, napisao je Karl Marx sredinom devetnaestog vijeka. Krajem dvadesetog, proleteri su imali svašta za izgubiti, a mogli su dobiti jedino okove. I upravo su to izabrali. Ne samo naši: i veći, pametniji, zreliji su nalegli na, što bi rekao Mile Kekin iz Hladnog piva, priču o novom početku. Pali smo, mali i veliki, domaći i strani, bez ispaljenog metka, samo što su kasnije kod nas puščana zrna i topovske granate propast učinile većom. I zato, kada već ne znate šta je bilo trinaestog marta, dvadeset devetog juna, četrnaestog jula prošle godine, ma prije neki dan, prošle subote, ne znači kako ne možete pretpostaviti šta će biti, recimo, dvadeset devetog juna ili četrnaestog jula ove. Rudari će ostati pod zemljim, livci će dehidrirati pred zaključanim fabrikama, uplakane obućarke stajat će na cesti, proizvođači stolica i vitrina krenut će za Sarajevo, tokari nigdje, dok će se građevinci koji su imali malo sreće nadati još jednoj turi zidanja apartmana kada prođe turistička sezona.

Ovaj su svijet proleteri izgubili, a ako i imaju snage za kontraofanzivu, nema ih, pogotovo kod nas, ko voditi. Politbiroi su zauzeti. Otišli su na kolektivno na meso i muziku. Sutra će, kada dođu sebi, obećati nešto, pa će kasniti sa izvršenjem jednog dijela, od drugog će odustati i tako redom. Znate već kako to ide.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.