Džentlmeni i očajnici se bore u unaprijed izgubljenim bitkama. Mi, treba li reći, evo ako treba, spadamo među ove druge.

Dok predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dragan Čović, pokušava izazvati zarazu optimizmom zbog poprilično kilavog, nimalo obećavajućeg pokušaja pomaka približavanja BiH Evropskoj uniji, bivši ministar financija Grčke, Yanis Varoufakis, uz pomoć, prije svih, hrvatskog filozofa Srećka Horvata, organizira pokret koji bi u narednih devet godina trebao spriječiti raspad iste te Evropske unije.

DiEM 25, kako se organizacija službeno zove, nedavno je objavila dokument o tome kako bi se EU trebala demokratizirati ili je više neće biti. Varoufakisove prognoze, uglavnom mračne, do sada su se – ma koliko Bruxelles šutio o tome ili puštao svoje predstavnike da naočitog Grka prikazuju kao neuračunljivog – redom ispunjavale. Kada, dakle, govori o tome kako je 2025. – odatle i broj u nazivu DiEM-a – ili nulta godina za novu, bolju Uniju umjesto istoimenog imperija u kojem najveći prolaze najbolje, dok zemlje sa margine plaćaju, recimo, njemački rahatluk ili posljednja u povijesti tog, neloše zamišljenog, ali nimalo dobro izvedenog projekta zajedništva, Varoufakis to ne radi onako, da ubije vrijeme, već na osnovu grčkog iskustva i vlastitog poznavanja potpunog odsustva demokratskih mehanizama u upravljanju EU i kontrole njenih institucija. Ozbiljan čovjek, ukratko, upozorava da je bez korijenitih promjena jedini mogući rasplet euro krize onaj najgori.

Sa druge strane, kada bi nama sve išlo kao po loju, što, znamo, neće: godina ulaska Bosne i Hercegovine u kontinentalni savez bila bi baš ta famozna 2025.

Nije, eto, nemoguće – samo je malo, jako malo moguće – da BiH taman ispuni sve što Bruxelles traži, zadovolji sve i jedan kriterij i zaključi sve pregovore o svemu, u trenutku u kojem će sudija, neki sudija, odsvirati kraj onoga što je krenulo kao Zajednica uglja i čelika, bilo Evropska ekonomska zajednica, postalo odabrano društvo i skončalo razlazom bez mogućnosti pomirenja.

Na prvu, dakle dijelom i površno – jer historijska poređenja ne mogu biti precizna obzirom na drugačije kontekste – današnji bosanskohercegovački eurofili liče na Aliju Izetbegovića i Kiru Gligorova iz vremena smrti SFRJ. Jugoslavija je, je li, bila u posljednjoj fazi svog raspada, Milošević je još 1987. na Kosovu ukinuo dio ovlasti tamošnjem i tadašnjem Sekretarijatu unutrašnjih poslova i dodijelio ih lokalnim, organiziranim Srbima; Srbija je kasnije, prije rata u BiH i međunarodnog priznanja Slovenije, sa predstavnicima te republike potpisala sporazum o nenapadanju i dogovorila poštivanje njenih granica, tražeći zauzvrat da se službena Ljubljana ne uključuje u nastavak raspleta krize; Franjo Tuđman je uz pomoć nekadašnjih visokopozicioniranih obavještajaca poput Josipa Manolića, Josipa Perkovića, Zdravka Mustača… i nekoliko, koliko – toliko upotrebljivih pripadnika onoga što se nazivalo neprijateljskom emigracijom, organizirao novu državu znajući, upravo na osnovu dugogodišnjih kontakata dijela hrvatskog SDB-a i njemačkog BND-a, da će imati podršku tek ujedinjene Njemačke.

Ipak, predsjednik Predsjedništva BiH i predsjednik Makedonije su se trudili da smisle nekakvu konfederaciju, nađu rješenje koje će zadovoljiti i Srbiju i Hrvatsku i, ako ništa, kupe vrijeme do boljih odnosa u kojima kraj federativne zajednice neće značiti i početak rata. Obojici je, jer za to nije trebala velika politička mudrost, bilo jasno da će njihove države, jednostavno rečeno, manje ili više najebati.

Kako je završio pokušaj dueta Izetbegović – Gligorov, to znamo. Kako će završiti pokušaj Bosne i Hercegovine da pomakne granicu Unije do Drine, naravno ne znamo, ali nam se iskustvo, za promjenu, ruga optimizmu.

EU je danas, ugrubo opisano, podijeljena na grupu najmoćnijih i najbogatijih država, od kojih je jedna, Velika Britanija, na rubu odlaska; zatim na one koje mogu i ovako i onako, poput, uz još neke, Švedske; pa na grupu nezadovoljnih što, kao Mađarska ili Poljska, frustracije iskazuju podrškom radikalnim nacionalistima i ksenofobima; te na šaku jada, na do guše dužne zemlje čiji je utjecaj u Bruxellesu jednak onome saveza numizmatičara iz Goražda.

Kako to sve skupa funkcionira i o kakvom lažnom jedinstvu se radi, govori, pored ekonomskih razlika, i reakcija na izbjeglički egzodus sa Bliskog istoka. Nakon što se pokazalo da EU nema nikakvo suvislo rješenje, poručeno je da se moraju zaštiti famozne šengenske granice. Samo što u njima, tim granicama, uopće nisu sve zemlje Unije. U prijevodu, ko nije, njemu će Bruxelles pustiti da se sam pati, pa šta mu bog da…

Džentlmeni i očajnici se bore u unaprijed izgubljenim bitkama. Mi, treba li reći, evo ako treba, spadamo među ove druge. Ne znači to, međutim, kako je najbolje da odmah dignemo ruke, naložimo one neke prijedloge sporazuma i udobno se smjestimo kako bi pratili hoće li, a teško da hoće, Varoufakis imperij pretvoriti u demokratsku zajednicu jednakih ili se nakon 2025. neće imati čime baviti. Ko se pita zašto, neka pogleda preko granice, u Hrvatsku, posljednju primljenu članicu EU, još jednu rubnu državicu pod vlašću šarolike skupine konzervativaca i desničara za koje je upitno da li bi u Njemačkoj bili samo zabranjeni ili i zatvoreni.

No, Hrvatska iz godina pristupnih pregovora, ispunjavanja seta uslova kakvi nisu bili upućeni nikome drugom, bila je skoro kao druga država i, bez sumnje, drugo, bolje društvo. Takvo da se moglo čuti da je najbolje da i ostane u trajnom procesu pridruživanja u kojem se o cvilizacijskim tekovinama – od prava manjina, preko građanskih i medijskih sloboda, pa sve do antifašizma – ne raspravlja, već ih se njeguje – makar i samo zbog toga što se mora. Kao što se, također, zbog ulaska u Uniju mora žrtvovati dobar dio političkog i, u boljoj varijanti, skoro sav ekonomski suverenitet. Mi svakako prvog nešto i nemamo, dok je ovo drugo cijena koja se, jednostavno, plaća.

Idealno rješenje u odnosima BiH i EU postoji u teoriji, ali prakse vidjeti neće. Nas Unija neće, jednostavno neće, usisati pa onda uljuđivati. Ostaje, dakle, još da se probamo sami, uz stalne konsultacije sa delegatima iz Bruxellesa, popraviti – bez obzira na mogućnost da uspijemo taman kada više ne bude zajednice ka kojoj idemo.

Izbor nam, očito, nije kakav, ako ga uopće imamo. Samo što to nije i nužno loše: mi, pokazali smo, čim možemo birati, obavezno izaberemo najgore.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.