U jesen 1993. godine, u Sarajevu nije bilo vode, struje, grijanja, prozorskih stakala, benzina, mesa, lijekova, zavoja...

Bilo je samo puno, užasno puno smrti i dovoljno volje i hrabrosti da se prekine teror kojeg je nad građanima, prije svih, srpske i hrvatske nacionalnosti provodio komandant Desete brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine, Mušan Topalović Caco.

Mjesecima je, nevažno koliko tačno vremena, jer je i svaki dan previše, Caco sa ađutantima bacao nebošnjake u jamu na Trebeviću, pljačkao njihove stanove i, općenito, maltretirao koga je stigao sa odvođenjem na kopanje rovova. U isto doba, za jedan dio građana Sarajeva, Bošnjaka prije svega, kao i za svoje vojnike, Topalović je bio heroj odbrane: jedan od onih što su se bez ikakvog iskustva i znanja odupirali, uspješno da ne bude zabune, agresorskim jedinicama vođenim školovanim oficirima nekadašnje Jugoslavenske narodne armije. 

Caco je, međutim, tu, u gradu, iza prijateljskih linija, suviše ličio na svoje neprijatelje. Ubijen je dvadeset i šestog oktobra 1993. u navodnom pokušaju bijega i prema matrici iz američkih filmova, onih u kojima jedan važan lik pod obavezno kaže da se sa teroristima ne pregovara. Niti im se, ako ćemo pravo i ma kako kome zvučalo, sudi na civilnim i vojnim sudovima; na kakvim su, dok se Armija BiH obračunavala sa svojim ološem, u Zagrebu, recimo, oslobađali ubice obitelji Zec; i sa kakvih po Beogradu koljači sa Ovčare kod Vukovara izlaze kao anđeli. 

Niko, dakle, nigdje na području od hrvatsko-slovenske granice pa do danas neovisnog Kosova, nije donio odluku kakvu je donijela vlast u Sarajevu one jeseni 1993., kada je Cacu pokušala pravdi prvo privesti ljudski, da bi mu, nakon što je pobio i vlastite suborce iz policije, presudila onako kako je i zaslužio. 

Mušan Topalović Caco, sahranjen je prvi puta u neoznačenu grobnicu odakle su mu, prvo, izvađene kosti, pa pušten duh.

U zimu 2015. godine u Sarajevu ima svega: od vode, struje i prozorskih stakala, preko benzina, mesa i trgovina luksuznom robom, do novih zgradurina, bogataških vila…plus festivala raznih, dobrih, velegradskih, vrijednih, sve boljih od društva u kojem se dešavaju. Nema, međutim, ploče na kojoj je pisalo: “Civilnim žrtvama ratnog zločina u Sarajevu, počinjenog od strane pripadnika 10. brdske brigade ARBiH”. U parku Atmejdan, gdje su je postavili aktivisti i aktivistkinje Inicijative „Jer me se tiče“, stajala je oko dva dana. 

Obračun sa Mušanom Topalovićem jedan je od onih ratnih sarajevskih događaja zbog kojih je taj grad u mir ušao rasturen fizički, ali sa golemim moralnim kapitalom, sa, eto, političkom odlukom i vojnom operacijom kakvih nije bilo niti u drugim vojskama u BiH, niti u tri okolne države aktivne u bosanskohercegovačkom paklu.

U malo je čemu, međutim, Sarajevo požurilo kao u rasprodaji sebe i najboljeg od sebe. Prije nego su ostakljene sve zgrade, zakrpljene rupe od gelera i granata, srušeno ono čemu nije bilo spasa i popravljeno ono što se moglo popraviti, započeo je proces na čijem je kraju – ako takav, slobodan pad u ponor, uopće može imati kraj – moguće razbiti ploču žrtvama Desete brdske u centru grada, a da to niko, ali niko od mirnih, pristojnih, gostoljubivih građana kojima, naravno, nije važno je li neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ne primijeti i ne prijavi policiji. Tako se, zapravo, i ne zna koliko je vremena prošlo od trenutka postavljanja obilježja ne samo Cacinim žrtvama, već i nekim boljim nama. Ma i vremenu u kojem, da ponovimo, nije bilo vode, struje, grijanja, prozorskih stakala, benzina, mesa, lijekova, zavoja, već samo puno, užasno puno smrti i nešto razloga za nadu da nikada, a kamoli za koju godinu i deceniju, među nama neće biti više onih što na Kovačima, preko puta turbeta Alije Izetbegovića, ne osjećaju stid, od onih što se stide kada se spomenu Kazani.

Tamo, na Kovačima, po drugi je puta sahranjen Mušan Topalović Caco: dvadeset i šestog oktobra 1997. – samo, dakle, četiri godine nakon što je ubijen – kosti komandanta koji nije bio i heroj i zločinac, jer se oboje ne može biti, položene su u mezar, ponovimo, nasuprot turbeta Alije Izetbegovića; onoga što je i Cacu zvao „sine“, ali i bio centralna figura u vlasti koja je podivljalog ratnika privela pravdi mimo pravnog procesa.

Dvanaest hiljada ljudi, da, upravo toliko, okupilo se te druge mirnodopske jeseni da od nekuda do Kovača prenese posmrtne ostatke komandanta Desete brdske. Onoga iznad čijeg je stana „preklan Izet Karčić i izvađena mu oba oka. Admiru Hebibu je bilo odsječeno jedno uho i izvađeno jedno oko. Srđanu je bio rasporen stomak i unutra sipana kiselina od koje je umro… I ostali policajci su bili preklani, a jednom od momaka je bila izvaljena kompletna noga iz kuka i prebačena preko tijela.“ 

Inače, ako je to važno još nekome osim članovima njihovih porodica, Karačić, Hebib, Srđan i još šest likvidiranih bili su pripadnici bosanskohercegovačke policije! Nisu zbog toga veće žrtve od onih pobacanih u Kazane, ali je i zbog njih Caco jednako zločinac, a ne ono što je u međuvremenu opet postao: „veliki bosanskohercegovački patriota“, kako ga nazivaju u udruženju „Zelene beretke“.

Dvadeset i dvije godine prošlo je od Topalovićeve smrti, a osamnaest od njegove grandiozne dženaze. Punoljetan je, dakle, naš silazak u ponor pored čijeg ulaza neće biti odgovarajuće oznake. Već je razbijena u Atmejdanu. Nije, naime, u tom parku stajalo samo obilježje Cacinim žrtvama, već i sarajevskom antifašizmu, kojem nije trebalo objašnjavati da zlo ima hiljadu lica i odijela, među kojima je i ono Cacino i uniforma sa oznakom Desete brdske brigade Armije BiH. 

Davne 1993. smo to znali, a zaboravljamo od 1997. Sudeći po reakcijama na djelo članova Inicijative „Jer me se tiče“, sa sjećanjem smo još malo pa završili za sva vremena.

I sa onim što smo mogli biti, ali, eto, nismo, jer danas je među nama više onih što na Kovačima, preko puta turbeta Aliji Izetbegoviću, ne osjećaju stid, nego onih koji se stide kada se spomenu Kazani.