Nevjerovatan je taj naš dar da nam se kod drugih svidi baš ono najgore.
Kod, recimo, Srba autokratsko vladanje Aleksandra Vučića, više direktora nego premijera Srbije, a kod Hrvata MOST, šarolika koalicija provincijskih mesija koja je na izborim održanim u nedjelju, osmog novembra, osvojila devetnaest od stotinu pedeset i jednog mandata u tamošnjem Saboru.
Kako je, dakle, postalo očito da nove Vlade i parlamentarne većine u Hrvatskoj neće biti bez tog MOST-a, tako je u nas krenulo propitivanje može li se u Bosni i Hercegovini, kada i kako, desiti nešto slično, neka politička snaga koja će uzdrmati velike, postojeće stranke i ponuditi set ne samo kozmetičkih promjena.
Djelimičan odgovor je, upravo za N1, dao profesor na Fakultetu političkih nauka, Asim Mujkić, rekavši: „Da bi se pojavila neka snaga, koja nalikuje Mostu, morala bi se pojaviti unutar sva tri konstituivna bloka“. E, kako od toga nema ništa u dogledno vrijeme, potpuni odgovor na pitanje imamo li šansu dobiti svoj MOST je: nemamo u tom obliku i dobro je da je tako – još nam, uz sve muke, i oni fale.
Samoproglašeni izborni pobjednici u Hrvatskoj – da, bez MOST-a se, ponovimo, ne može formirati vlast lijevog ili desnog centra, ali MOST sa tri puta manje zastupnika i od HDZ-a i od SDP-a ne može sastaviti nikakvu – svojim uopćenim, prilično sklepanim programom pokazuju kako svaka promjena, čak i dok je u najavi, ne mora nužno značiti promjenu na bolje. Istina, imaju oni i dobrih ideja i prijedloga, od decentralizacije, regionalizacije, pojednostavljivanja državnog aparata, reforme sudstva…ali takvih odavno ima i u drugim hrvatskim strankama, koje, i to odavno, zagovaraju ukidanje županija u toj zemlji, reduciranje broja gradova i općina ili smanjenje PDV-a na, barem, hranu. No, zagovarati i provoditi je kao vršiti veliku nuždu i cvijeće brati.
Oni, dakle, što u BiH prizivaju MOST, zapravo traže, baš kao što je psihijatar iz Metkovića i lider te grupacije, Božo Petrov rekao, krv znoj i suze. U prijevodu, još patnje zarad kao bolje budućnosti. One koja se, kada dođe, pokaže gorom od baš loše prošlosti. MOST nezavisnih lista, kako se službeno zovu, labilna je unija lokalnih stranaka i pojedinaca, mahom konzervativaca i zagovornika radikalnih mjera štednje provođenih po principu nikome ništa, pa tako do nekada, a poslije ćemo vidjeti. Osim što su u praksi demonstrirali zatvaranje gradskih budžeta, oni na širem području sada nude još set mjera koji će, pojednostavljeno, bogatima omogućiti da im, u gorem slučaju, ostane isto, a siromašnima, i to ako ih bog pogleda, jednako loše.
Među prvima je to na portalu Forum.tm primjetio Ante Pavić, koji, pored ostaloga, piše: „Iako mladi Petrov tvrdi da ne želi o ideologiji i, baš kao što bombarderi na uhljebe šute kada dobivaju javni novac, prešućuje da su ekonomska pitanja prije svega ideološka, a njegova su desna. Najveći uspjeh ove ideologije jest što je uspjela uvjeriti ljude da ne postoji. Što se tiče ostalih pitanja, dao je natuknuti da su jednako desna. Nazvati Petrova trećim putem stoga je jednako pogrešno kao i nazvati SDP socijaldemokracijom. Čeka nas privatizacija zdravstva, obrazovanja i svega onoga što je dosad bilo manje uspješno branjeno, iako dobrano načeto. Jer smanjiti javni dug i nije tako teško, dovoljno je sve prebaciti na leđa građana. Zato bi bilo pošteno da je Most birače pitao: Postoji li društvo? Želite li da sav teret umjesto s društva prebacimo na vas, pa će se liječiti samo oni koji imaju para? Želite li da mogućnost obrazovanja imaju djeca samo bogatih roditelja? Volite li bol?“
Za razliku od prethodnih, naročito HDZ-ovih vlada, koje su se nemilice zaduživale, a zatim taj novac dijelile uglavnom privilegiranim, MOST sada traži da svi, ali svi, kako se to već kaže, jednako snose teret krize – kako oni što su ih dopale mrvice ili niti one, e tako i oni što su, što bi kazao Ljubo Ćesić Rojs, jamili. Mjere su to u kojima, da prevedemo, oni što imaju puno daju nešto, a oni što imaju malo, eto toliko koliko imaju.
Nije, sve u svemu, uspjeh MOST-a nikakav udar na sistem, već je MOST čedo sistema u kojem se ideologija krije tako što se uporno odbija o njoj govoriti, ali se zato primjenjuje u praksi i bez ikakve socijalne osjetljivosti. Ideologije, dakle, koja može najavljenim otkazima u javnom sektoru zaljujati ionako lohotnu srednju klasu, poreskom politikom omogućiti lakše poslovanje vlasnicima kompanija, a fleksibilnim tržištem rada još više ojaditi robove u onome što se naziva realnim sektorom. Pri tome će se o građanskim pravima i slobodama, odnosu prema antifašizmu i drugim civlizacijskim tekovinama – o čemu, kako je već ovdje pisao Boris Dežulović, Petrov strateški nije rekao ni riječi tokom kampanje – progovoriti kada se steknu uslovi i u skladu sa vlastitim, krajnje konzervativnim svjetonazorom.
Uz sve, riječ je i o skupini političkih reketaša koja populističke poteze pokušava popraviti klasičnim ucjenama. Petrov je, naime, uoči izbora ovjerio izjavu da MOST neće koalirati niti sa jednim od dva velika bloka, a kada se ispostavilo da ipak može biti dio vlasti, odlučili su probati odabrati premijera i, usput, iz igre izbaciti lidere stranaka sa po tri puta više mandata i(li) najvećim brojem preferencijalnih glasova.
Zapravo, MOST se u politici ponaša kao Komšićev DF, pokušavajući u isto vrijeme biti sve: vlast, njen korektor i opozicija; dok im je ekonomski program u sukobu sa samim sobom: do pola bi ga potpisao federalni premijer Fadil Novalić, trećinu zagovornici intervencionizma, a ostatak…ma našao bi se već neko ko misli da nije doktor za svakoga. Pri tome je za mladog, konzervativnog, nesuđenog svećenika Petrova, Milorad Dodik primjer liberala, a Radončić osoba kojoj je pojam populist nepoznat.
Nije, dakle, naša nesreća u tome što nam se MOST poput hrvatskog niti tehnički ne može dogoditi, već je u tome što imamo sličnih pojava, samo rasutih i pod drugim imenima.
No, eto, ne mogu se i neće ujediniti. Malo je ali čovjeka veseli…