S. je jedini Novotravničanin kojeg poznajem. Rođen je, dakle, u Srednjoj Bosni, u gradu, gradiću zapravo, u kojem prvih deset godina nije bilo groblja. Da, znam, zvuči čudno ali je tako: Novi Travnik nastao je dekretom, kao neselje za tvornicu „Bratstvo“.

Takvo je što zaista bilo moguće samo u Jugoslaviji: fabriku municije, oružja, svega nečega za vojsku i za ubijanje, nazvati “Bratstvo“. 

Nije se u tom Novom Travniku izgleda cijelu jednu deceniju umiralo, a kada je biologija počela činiti svoje, svijet je sahranjivan bez popova i hodža, bez ikakvih vjerskih obilježja nad humkama. Dugo, jako dugo, Novi Travnik, kasnije preimenovan u Pucarevo, pa opet u Novi Travnik, nije imao ni crkava, ni džamija. Uostalom, nije on napravljen da se u njemu moli, već da se radi. 

S. mi je pričao, a vjerovati mu je, kako u cijeloj Srednjoj Bosni danas, evo sada, manje ljudi živi nego što je prije rata radilo! Jedan je mir, onaj iza Drugog svjetskog rata, stvorio cijeli grad, kakav –takav, da bi ga drugi, ovaj naš, ostavio da polako umire. Kako njega, tako i puno drugih. 

Stotinu sam puta – nisam, naravno, al’ se to tako kaže – prošao pored Novog Travnika i niti jednom kroz njega. Ako bih negdje na tom putu za Sarajevo ili iz Sarajeva zastao, uvijek je to bio Vitez, onaj dio gdje nema kuća i dvorišta, obdaništa, škola, doma zdravlja, gradske biblioteke i općinske administracije, ali ima svega ostalog: mljevenog mesa, bermuda, šarafcigera, kauča, sokova, gojzerica, viklera, vodokotlića, taburea, kajmaka… FIS je meni, a jedini nisam, daleko od toga, postao kao restoran pokojnog Gojka Jelačića kod Jablanice ili kafana „Panorama“ kod Olova.

Obavezna stanica na kojoj se uvijek ima nešto obaviti: popiti kafa ili kupiti papuče, zapaliti cigara ili pronaći šlauf za zalijevanje bašte.

Ima, naravno da ima, u Lašvanskoj dolini ljepših mjesta od ruba Viteza, ima, također, po Bosni i Hercegovini trgovina svega i po povoljnim cijenama, ali je Pero Gudelj, nekadašnji harmonikaš i vlasnik kafića, trgovac talijanskim tekstilom i tvorac FIS-a, od prodaje na malo i veliko napravio spomenik kraju rata. A to, vala, i ma šta ko imao za reći, nije malo.

Gudelj je, čitali ste negdje ili gledali na televiziji, u Sarajevu, u bolnici, i ne može se reći hoće li iz nje živ izaći. Pronađen je u automobilu, sa prostrelnom ranom na glavi i, navodno, oproštajnim pismom. Odlučio je, eto, otići sa ovog svijeta prije nego je došao red na njega. O razlozima neuspjelog pokušaja samoubojstva Pere Gudelja nije pristojno govoriti, iako nema gdje nisu objavljeni. Raskopana je intima tog Srednjebosanca i o njemu se već počelo govoriti kao da nije životno ugrožen, već od života razdužen. 

Niko još nije uspio procijeniti je li samoubojstvo akt najveće moguće hrabrosti ili najvećeg kukavičluka. Najlakše je, kažu, pobjeći od problema. Jest’ naravno da jest’, ali na kakav egzotični otok, a ne pod zemlju. Treba, također kažu, planina hrabrosti za odluku o vlastitoj smrti. Život, međutim, zna biti golem gad, toliki da više hrabrosti treba za izdržati ga, nego za okončati agoniju. Kako god i šta god da jeste, o tome mogu govoriti samo oni što su preživjeli pokušaj samolikvidacije. Mi, ostali, džaba pričamo.

Pero Gudelj je, mislim, hrabar čovjek. Je li zato i bogat, neka kažu oni što ga poznaju. Neka oni ili istražni organi, ako znaju, kažu i ima li među svim silnim Perinim imetkom i miliona stečenih mimo reda i zakona, je li, kada je bilo prilike, što bi rekao autor definicije tranzicije Ljubo Ćesić Rojs, jamio što se jamiti moglo. Ono, međutim, što se u svakoj, ali svakoj priči o tom čudnom čovjeku ne može prešutiti i umanjiti, jeste da je na jedno gadno, jako gadno mjesto, vratio život.

“Dok smo se vozili kroz Bosnu, na putu do Viteza osjećao sam se kao da gledam dokumentarni film o Drugom svjetskom ratu, prije svega zato sto su većinu saobraćaja na putevima činili vojni konvoji; drugo, zato što je više od 75 posto kuća bilo uništeno ili oštećeno; treće, nije bilo nikakvog života: naprimjer, niko nije obrađivao zemlju, i znao sam da je to zbog toga što su po toj zemlji tokom rata posijane mine… 

U sjećanje su mi se urezala tri nadgrobna spomenika koja sam vidio pored jedne rječice. Izgledali su kao proljetno cvijeće koje je iznenada poraslo“, ovako je Srednju Bosnu prije petnaest godina, u intervjuu što smo ga današnji doministar odbrane Emir Suljagić i ja radili za Dane, opisao pokojni Leigh Jackson, scenarista TV filma „Ratnici“, priče o iskustvu njegovih sunarodnjaka, britanskih vojnika – sve redom navijača „Liverpoola“ – u sastavu UN-a na službi u Srednjoj Bosni, u toj, kako ju je nazvao, Ukletoj dolini. 

E tamo je, dakle, Pero Gudelj otvorio jedan, pa drugi dućan, onda fabriku i zatim još jednu, zaposlio oko tri hiljade ljudi, kako Hrvata, tako i Bošnjaka, a bit će i pokojeg Srbina. Plan mu je bio, do neki dan, da svakog mjeseca isplati pet hiljada plata. 

Mogao je, njegovo je, Pero angažirati samo Hrvate, ne bi mu posao trpio, kao što ne trpi nikome ko na spisku zaposlenih nema radnika od onog naroda sa kojim je nekada ratovao. Ekonomski nacionalizam, kako li bi se već to moglo nazvati, zabava je za bogate budale. Kokuzima poput nas važno je samo da je jeftino ili makar samo povoljno. Kao u FIS-u Pere Gudelja, gdje je građanin BiH mogao od građanina BiH kupiti stolicu proizvedenu u istoj toj Bosni i Hercegovini i od drveta iz bosanskohercegovačkih šuma.

Ne izađe li Gudelj živ sa odjela intenzivne njege bolnice na Koševu, pisat će se i pričati o njemu svašta. I lijepog i ružnog, ma i gadnog, jer takvi smo mi i takvi su nam običaji. Ono, međutim, što se neće moći nikada prešutiti jeste da je dao hljeba hiljadama ljudi u kraju u kojem, kako reče moj drug iz Novog Travnika, stanuje manje ljudi nego što je nekada davno imalo posao.

A to je, da ponovimo, golemo: veće i važnije od onoga što je srednjebosanskog milionera navelo da puca sebi u glavu.