U američkoj kulturi, recimo, to je automobil. „Biste li od tog čovjeka kupili polovni automobil?“, pitanje je kojim se tamo mjeri povjerenje. To je zato što su Amerikanci, kako je poznato, glup narod. Dočim se Hrvati, recimo, ne sredotočuju na trgovca, već na automobil: oni se, kako je poznato, razumiju u te stvari.
Samo se još u nogomet i prenatalnu medicinu razumiju više nego u automobile.
Staviš pred Hrvata, metnimo, Ljubinog starog zelenog „stojadina“, što si ga sinoć u garaži iza kuće prebojio bijelim Jupolom: stric iz Sinja nabavi ti alku – baš pravu, željeznu, ukrao je ovoga ljeta klincima na dječjoj Vučkovića alci – pa je natakneš na poklopac „stojkinog“ motora, i na kraju mali Jozin, što ima peticu iz likovnog i svakoga đavla znade nacrtati, flomasterom sa strane velikim slovima napiše „Mercedes Okaš“.
A naš junak, iskusni stari lisac, dođe sa sinom – da mali nešto nauči – pa bez riječi okorači tri kruga oko automobila, poput morskog psa oko brodolomca, mjeri ga i zagleda, pa udari dva puta vrhom cipele u gumu.
– Okaš, a?
– Okaš.
– Nov?
– Nov – potvrdiš ti. – Mali ga dobijo za krizmu, a ja nisam da dica voze jake mašine.
– Nije Okaš za dite – potvrdi iskusni hrvatski majstor gledajući prijekorno svoga balavca, pa se odmakne korak-dva i izvuče trik-pitanje: – Imal anlaser?
– Dva – spremno skočiš ti, pa izvučeš jedan prednji. – Plus još jedan na stražnjem staklu.
– Eh, Švabo. Nema to, kad Švabo napravi… tri anlasera, mamu im jebem. Kakav narod! Getriba?
– Hidraulična.
– Dihtung glave?
– Osamdeset u gradskoj vožnji.
– Dodatna oprema? – rešeta lisac.
– Kuplung, lamele i dva druk-ležaja. Plus felge na sva četiri.
– Cijena?
– Dvaespet hiljada eura – ispališ ti kao iz bestrzajnog topa.
– Dvaespet hiljada?!
– Novi Okaš.
Petnaest minuta kasnije, da skratim, u gostionici brojiš dvadeset tisuća eura, dijeliš po pedeset eurića stricu iz Sinja i malome Jozinom, pa vadiš dvjesto Ljubi za „stojadina“. A majstor Hrvat za to vrijeme dva semafora dalje suvereno drži volan i kroz prozor objašnjava sinu što gura njegovu novu limuzinu.
– Na novim Mercedesima „Okaš“ piše straga, iznad semeringa, a ne preko vrata. Ljudi ne znaju, pa se često zajebu, a razlika je brat bratu pet iljada eura – autoritativno on podučava svog zadivljenog balavca. – Nije stvar u novcu, nego ne dam da me neko jebe.
Ne kažem ja, eto – gluho bilo – da su svi Hrvati glupi: ja samo kažem da se slabo razumiju u automobile. Govorim, jasno, metaforički.
Nikoga nije lakše zajebati nego Hrvate. Umjesto Mercedesa mogla je biti i nova freza, originalni iPhone ili, štajaznam, HDZ.
Evo, metnimo, kad već spominjem HDZ. Prije samo koji mjesec, sjetit ćete se, HDZ se pokvario: blokirao motor, prokuljao pod poklopcem gusti dim, stao HDZ, ni naprijed, ni nazad. Otišli anlaseri, getriba, kuplung, lamele i oba druk-ležaja. Plus felge na sva četiri. Totalna šteta. Ni za dijelove ga čovjek nije mogao uvaliti. Vaso Brkić pregorio, Hasanbegović podivljao i prodimio, Šustar tupo buljio u onu točku kurikularne reforme, HTV-om su defilirali katolički vigilanti s bakljama, uskrsnuli odnekud Sedlar i Alić, vrh stranke sastajao u studiju kod Bujaneca, a Tomislav Karamarko za to vrijeme zbunjeno muca kako nije znao da mu žena radi za lobista MOL-a. Raspad sistema. I dodatna oprema prdnula u čabar: Petrov i Most na somnambulnim su se konferencijama za štampu mutavo kobeljali, vrdali i izmotavali, Čoriću i Tepešu otišao dihtung glave, a premijer Tihomir Orešković žvakao jastoge u vili Costabella. Raspad sistema. Sami hadezeovci od srama nisu izlazili iz kuće, i da su tada bili parlamentarni izbori, ne bi HDZ uhvatio ni dvjesto hiljada glasova.
– Dvjesto hiljada?! – nasmijao bi se Hrvat. – Za toliko glasova mogu dobiti ganc novi Živi zid.
I što su onda napravili u HDZ-u? U garaži iza kuće iz olupine su izvadili Karamarka i stavili Andreja Plenkovića: pod poklopcem su ostali i stranački mufljuzi, poput Brkića, Hasanbegovića ili Steve Culeja, i nestranački, poput Velimira Bujaneca ili Brune Esih. Jednostavno su kantom Jupola obojili karamboliranu stranku i zakačili znak reformiranog HDZ-a, a mali Jozin flomasterom napisao „Vjerodostojno“.
Ne znam za vas, ali ja hrabriji politički slogan nisam čuo u cijelom životu. Ista stranka što je još koji tjedan ranije bila močvarno leglo organiziranog kriminala, srednjovjekovne inkvizicije, filonacističkog revizionizma i političke korupcije – eno jedva par dana pred izbore pregorio i ministar Kovač, pa promaknuo tristo službenika Ministarstva! – samo je zamijenila predsjednika i proglasila se reformiranom i „vjerodostojnom“.
– Vjerodostojno, ha? – vrti se oko reformiranog HDZ-a naš Hrvat, iskusni znalac.
– Vjerodostojno.
– HDZ?
– HDZ.
– Imal prosperitet, napredak, blagostanje, dobrobit, boljitak i izobilje?
Petnaest minuta kasnije, da skratim, u Državnoj izbornoj komisiji brojiš šesto osamdeset hiljada glasova, pa dijeliš po jedno ministarstvo stricu iz Sinja i malome Jozinom. A majstor Hrvat za to vrijeme dva semafora dalje suvereno drži volan i kroz prozor objašnjava sinu kako trgovac budala ni sam ne zna što ima, pa mu prodao originalni stari HDZ „okaš“ za samo šesto osamdeset hiljada.
– Na novom, reformiranom HDZ-u „Vjerodostojno“ piše straga, kraj Sanadera, a ne ispod Plenkovića. Ljudi to i ne znaju, pa se često zajebu, a razlika je brat bratu dvjesto hiljada glasova – autoritativno on podučava svog zadivljenog balavca. – Ne kažem ja da su glupi, nego se ne razumiju u politiku.
