Zbog aktualne krize na tržištu nekretnina Tvornica olovaka Zagreb aktivno radi na iznalaženju mogućnosti kako bi se nekretnine koji nisu u neposrednoj funkciji poslovanja stavile u funkciju privređivanja.

S te strane Društvo namjerava pokrenuti projekt nabave egzotične životinje (žirafa) za koju postoje odgovarajući smještajni kapaciteti, te bi se nakon ishođenja potrebnih dozvola mogle naplaćivati ulaznice za gledanje, kako zainteresiranim domaćim posjetiteljima tako i stranim turistima.”

Ne znam što su najprije pomislili članovi uprave Zagrebačke burze kad su prošlog ljeta od zagrebačke tvornice olovaka TOZ Penkala dobili financijski izvještaj s elaboriranim poslovnim projektom nabave afričke žirafe, ali znam što sam najprije pomislio ja. A ja sam, očiju mi, najprije pomislio da je financijski izvještaj Tvornice olovaka Zagreb pisao osobno Gabriel García Márquez. Samo izumitelju magičnog realizma – što je, nota bene, onomad u kolumbijskom El Heraldu ispisivao kolumnu pod naslovom La Jirafa – mogla je pasti na pamet takva jedna ideja, da prazne tvorničke hale posrnulog TOZ-a oživi naplaćivanjem ulaznica za razgledanje žirafe.

Kao da je promućurna uprava tvornice olovaka angažirala slavnog nobelovca za projekt-menadžera, pa mu dala doživotnu zalihu olovaka i penkala za pisanje, a on im osmislio pretvaranje posrnule tvornice u tematski park Sto godina samoće – malo je sto, idemo na tisuću, Tisuću godina samoće – gdje bi zrakom ćapćale ribe srebroperke, s neba padale kiše žutog cvijeća, a tvornička žirafa s krošnje golemog baobaba lijeno brstila novčanice od petsto eura.

Gabriel García Márquez, najzad, upravo je tih dana bio umro: ispustio je tako stari brko svoju umornu dušu, a ona se očito preselila u Hrvatsku, pronašavši tamo svoj čudesni Makondo.
Čija god da je bila, ideja sa žirafom bila je upravo nepogrešiva, čak – ako dopustite malo laičke prepotencije – i mrvu ziheraška, lišena svakog poslovnog rizika. Sigurica. Nije se još zajebao tko je nabavio afričku žirafu, u cjelokupnoj ekonomskoj historiji svijeta nije zabilježeno da je neka tvornica nabavila žirafu i propala. Najzad – ispravno rezonira hrvatski menadžerski genij – da pored žive žirafe trebaju i tvornički strojevi, valjda bi Sudan umjesto četrdeset hiljada masai-žirafa imao industriju školskog i uredskog pribora.

Ili je barem tako bilo do sad: gdje je, naime, i što u međuvremenu pošlo po zlu, vrag će znati, tek stara je tvornica olovaka TOZ Penkala sa svih svojih osamdeset godina slavne tradicije ovih dana – točno godinu dana nakon genijalnog plana sa žirafom – veličanstveno prdnula u čabar i proglasila stečaj.

U posljednjih pet-šest godina vidio sam, eto, mnogo plastičnih ilustracija dubokog, bezdanog očaja hrvatske ekonomije, ali nisam vidio mnogo dirljivijih od prizora prošlogodišnjeg sastanka uprave Dioničkog društva TOZ Penkala, na kojemu jednome od menadžera, grozničavo promišljajući načine na koji sanirati dug od milijun kuna i spasiti tvrtku od stečaja, pada na pamet – nabava žirafe. Možda je samo jedan prizor bio dirljiviji i tužniji od toga: onaj sljedeći, kad je generalni direktor TOZ-a Tihomir Lalić ustao od konferencijskog stola, pljesnuo rukama i uzviknuo kako je to sjajna ideja. Suncetijebem, kako se odmah nismo sjetili žirafe!

„Strategija žirafe“, tako će se ubuduće na svjetskim katedrama političke ekonomije zvati i učiti magični ekonomski realizam vlade Zorana Milanovića, kojega će profesori sažimati u znameniti hrvatski postulat: „Have you really tried everything? How about giraffe?“ U najkraćemu, to znači ovo: država ne smije i neće propasti, a da mi nakon svega ne možemo reći kako smo pokušali sve. Žirafa? Naravno da smo probali i sa žirafom. Zapravo, to nam je prvo palo na pamet.

Kad ste, naime, u tako bezdanu očaju, ne postoje glupe ideje – postoje samo one još neiskušane. Slično kao ljudi, kad ih pred smrt kukavički napusti zdrav razum, pa sve svoje nade – što mogu izgubiti? – polože u bradatog starca zavaljenog u oblake i okruženog bucmastim krilatim anđelčićima: nema značajnije razlike između iznenadne vjere u raj nekog nasmrt bolesnog profesora teorijske fizike, i poslovnog projekta nabave žirafe za tvornicu olovaka.

Dobar primjer „strategije žirafe“ vidjeli smo, recimo, baš tih dana dok je stečajni upravitelj TOZ-a zaprepašteno gledao poslovne knjige propale kompanije, lupajući glavom kako se neke egzotične afričke životinje nisu sjetili barem dvije-tri godine ranije: riječ je, jasno, o gej-paradi koju je Milanovićeva vlada organizirala o dvadesetoj obljetnici vojno-policijske operacije Oluja. Da, naravno, vojne parade, ispričavam se. Jebiga, čovjek vidi naočite, stasite muškarce u fetiš-outfitu kako jedan uz drugog ponosno mašu raznim kalibrima falusa, pa odmah pomisli da je gej-parada. Dakle, vojna parada.

Što je, shvaćate, Milanovićevoj vladi uopće preostalo? Razmislite malo: njegova je vlada Hrvatsku zadužila za dodatnih devedeset milijardi kuna, dug je sad već vrlo blizu pedeset milijardi eura i iznosi 115 posto hrvatskog BDP-a, uvoz je i dalje dvostruko veći od izvoza, gospodarski rast nevidljiv je prostom oku, nema stranih investicija, budžet stenje pod tristo hiljada zaposlenih u javnom sektoru, sto hiljada nezaposlenih pobjeglo je iz zemlje, a u zemlji ih je, i to u srcu turističke sezone, još uvijek više od četvrt milijuna, do kraja ovog teksta omjer zaposlenih i penzionera bit će okruglih 1:1, hrvatska država – ukratko – jednom za svagda nezaustavljivo propada, i Vladi je, razumljivo, preostala jedino žirafa.

– Ne može – presjekao je ministar financija Boris Lalovac. – Već su se toga sjetili u TOZ-u.
– Fak – tiho je opsovao ministar gospodarstva Vrdoljak.
– Znam! Pazite ovo – sjetio se Zoran Milanović, pa skočio, isturio prsi, podigao bradu i stao svečano marširati po konferencijskom stolu mašući prema zapanjenim ministrima.
– Pa da – lupio se Lalovac po čelu – gej parada!
– Vojna parada – lecnuo se premijer. – Veličanstvena vojna parada za dvadesetu godišnjicu Oluje!

Sad, je li bilo baš tako, nije važno: čija god da je bila, ideja s vojnom paradom bila je nepogrešiva, čak možda i mrvu prvoloptaška. Nije se još zajebao tko je organizirao veličanstvenu vojnu paradu, u cjelokupnoj ekonomskoj historiji svijeta nije zabilježeno da je neka zemlja organizirala vojnu paradu i propala. Dobro, osim Srbije. Najzad – ispravno rezonira hrvatski politički genij – da državi pored jake vojske treba i jaka ekonomija, valjda bi i Sjeverna Koreja umjesto veličanstvenih vojnih parada imala industriju školskog i uredskog pribora.

Vojna parada u bankrotiranoj zemlji, naime, nema nikakvu, hm, ekonomsku logiku. Nekoliko milijuna eura za njenu organizaciju Hrvatska nema, kao što nema više ni Srba: etnički čista država za Hrvatsku je vojsku strani ekosustav, isto što i, na primjer, europska tvornica olovaka za afričku žirafu. Hrvatska – shvatili ste konačno – ne smije i neće propasti, a da Zoran Milanović ne može reći kako je pokušao sve. Parada? Naravno da su probali i s paradom. Ne, ne, zaboga, nego vojnom paradom.

„Nakon ishođenja potrebnih dozvola“, jasno, „mogle bi se naplaćivati ulaznice za gledanje, kako zainteresiranim domaćim liječnicima tako i stranim psihijatrima.”

Primjera magičnog ekonomskog realizma i „strategije žirafe“ u Hrvatskoj ćete naći na svakom strojevom koraku. Upravo ovih dana, recimo, u Aljmašu, u poharanoj i osiromašenoj Slavoniji, dosjetili su se četiri i pol metra visokog brončanog Isusa Krista, najvišeg Spasiteljeva kipa u zemlji. U poharanom i osiromašenom Kninu, u kojemu pola stanovništva živi od socijalne pomoći, istih će tih ovih dana biti svečano otvorena deset milijuna budžetskih kuna vrijedna nova crkva Žirafe Velikog Hrvatskog… pardon Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, najveća ikad sagrađena u Hrvatskoj: nema, kako vidite, značajnije razlike između poslovnog projekta nabave žirafe za tvornicu olovaka i vjere u raj za Hrvate.

“Zbog aktualne gospodarske krize Vlada aktivno radi na iznalaženju nekih novih kadrovskih rješenja“, piše tako na kraju ekonomskog programa Vlade Republike Makondo. „S te strane u narednom razdoblju Vlada namjerava pokrenuti projekt nabave egzotičnih životinja (orangutani) za koje u Banskim dvorima postoje odgovarajući smještajni kapaciteti.“