„Dajte državi upravljanje Saharom, i za pet godina imat ćete nestašicu pijeska“, podsjetio je prije par godina na slavnu Friedmanovu sentencu i Nenad Bakić, zvijezda hrvatskog retardiranog neoliberalizma, naš najpoznatiji seoski investitor i novi savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, braneći fantastično uspješnog Ivicu Todorića.

„Dajte državi upravljanje Saharom, i za pet godina imat ćete nestašicu pijeska“, slavna je sentenca gurua liberalne ekonomije Miltona Friedmana iz jedne njegove davne kolumne u Newsweeku, svečana jutarnja zakletva njegovih provincijskih epigona, što su od svih libertinskih ideja svoga senseija čuli samo onu o slobodi tržišta, a nikad, recimo, i one o slobodi čovjeka, da odbije služenje vojske, uzgaja marihuanu ili, recimo, sklapa istospolne brakove.

„Dajte državi upravljanje Saharom, i za pet godina imat ćete nestašicu pijeska“, podsjetio je tako prije par godina na slavnu Friedmanovu sentencu i Nenad Bakić, zvijezda hrvatskog retardiranog neoliberalizma, naš najpoznatiji seoski investitor i novi savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kad je ono ismijavajući provincijski strah „lokalnih kokošara“ od slobodnog tržišta svojom, danas već – barem u Hrvatskoj – jednako slavnom rečenicom: „Možemo li zamisliti što bi Podravka bila danas da ju je preuzeo Agrokor?“

Zgodna je ta Friedmanova prispodoba o državnom poduzeću Saharokor, iako – tako očekivano – izvorno uopće nije njegova, već – tako očekivano – stari vic iz Staljinova Sovjetskog Saveza, jedna od pitalica legendarnog Radio-Erevana. „Što bi se dogodilo kad bi Sahara bila komunistička?“, pita tako mitski slušatelj, „ništa, sve bi bilo isto“, odgovara Radio-Erevan, „osim što bi nakon pet godina bila nestašica pijeska“. Iako postoji i verzija u kojoj bi „građani u početku pijesak mogli dobiti preko bonova, dok bi kasnije bio dostupan samo članovima Politbiroa“.

Od te smo sovjetske politbirokratske ekonomije, najzad, bezglavo pobjegli 1990., povjerovavši u kapitalističke bajke o onom čudesnom, kako se zove, slobodnom tržištu. To slobodno tržište, živ čovjek da ne povjeruje dok ne vidi svojim očima, samo sebe regulira i perpetuira, zakon ponude i potražnje iznad je svih zakona države i fizike, ništa jednostavnije i efikasnije čovjek nije domislio u svih deset hiljada godina svoje trgovačke civilizacije: sve košta onoliko koliko je netko spreman platiti, sve što se ne isplati samo propadne, država tu nema posla, na njoj je tek da uzme porez za vojsku i policiju, jer sve drugo što bi se od toga poreza radilo i gradilo – bolnice, škole, vrtići, pošte, dalekovodi, pruge – privatni će kapital još bolje i efikasnije. „Dajte državi upravljanje zdravstvom i školstvom, i za pet godina imat ćete nestašicu pijeska“, tako nekako.

Zašto Vlada i Sabor, poput srpskih agresora, okupiraju slobodno tržište?

Ili, prevedeno na hrvatski, „dajte državi Podravku, i za pet godina imat ćete nestašicu Vegete“.

Reč da bi rekel i investicijski majstor Nenad Bakić, a kamoli ekonomski idiot poput mene. Koji ima samo jedno pitanje: ako je sve na tome, kako ste rekli da se zove, slobodnom tržištu tako lijepo uređeno i automatski se samo regulira, koji onda kurac cijela ova državna panika oko Agrokora, koju onda pičku materinu – ja se ispričavam na pomalo možda i nerazumljivoj stručnoj ekonomskoj terminologiji – Vlada i Sabor tako grozničavo zasjedaju, vijećaju i glasaju, pišu ad hoc zakone, šalju komesare i beskrupulozno, poput srpskih agresora, okupiraju slobodno tržište, izravno se miješajući u suvereno zakonodavstvo ponude i potražnje?

Možda ja nisam dobro shvatio tu stvar sa slobodnim tržištem, ispravite me ako griješim, ali ništa se tu neobično i, hm, nesamoregulirajuće dogodilo nije. Jedan privatnik se malo zaigrao i prezadužio, pa pukao kao zora, banke i vjerovnici će mu uzeti tvrtku, raskomadati je i podijeliti najboljim ponuđačima, ako to bude neka belgijska ili austrijska tvrtka, bit će belgijska ili austrijska, ako bude trebalo deset hiljada otkaza, onda će deset hiljada otkaza i biti, ako neki manji dobavljači budu morali popušiti, popušit će, rizik je dio posla, business as usual, slobodno tržište ima svoje zakone, jednaki su pred njima i vlasnici kvartovskih dućana i trgovački moguli: ukoliko novom gazdi ne treba blagajnica na kasi onda blagajnice tamo neće biti, ukoliko novom gazdi treba ona će i dalje raditi – sasvim sigurno neće joj dati otkaz ako mu bude trebala, nije gazda budala, lijepo piše u Zakonu ponude i potražnje – i ja stvarno ne vidim u čemu je zapravo problem.

Ne, bez zajebancije.

Umjesto Kulmerovih dvora – vikendica na Viru

Ili je stvarno problem to što je Agrokor strateška, odnosno, kako ono, „sistemska tvrtka“ od državnog interesa? Pa jebemumater, ja se opet ispričavam, dvadeset pet godina od Friedmanovih đaka i neoliberalnih misionara slušamo kako treba privatizirati sve „sistemske“, javne strateške resore, i zdravstvo i školstvo i promet i energetiku i zemlju i pijesak – jer „dajte državi upravljanje Saharom, i bla bla bla“ – a sad je problem jedan obični privatni lanac dućana i trafika! Ili će odjednom država to bolje obaviti od ruskih bankara i njihovih filipinskih menadžera, kojima moćni, uspješni i profitabilni Agrokor sasvim sigurno više odgovara nego tromoj „svačijoj“ državi??

U tom slučaju vlasnici će biti stranci, a blagajnica će dobiti otkaz? Ajde?! Dobro jutro, Hrvatska. Za to si se, samo podsjećam, i borila. Koji dio u „slobodnom tržištu“ niste razumjeli? Nema stranaca na slobodnom tržištu.

Ako se pak, a ima i toga, izravnim državnim intervencionizmom moraju štititi strateške kompanije, njihovi radnici, kooperanti i dobavljači, ako je stvar u tome da je neka sistemska tvrtka zajedno s cijelom satelitskom konjunkturom oko nje od kolosalnog nacionalnog značaja, pa je ne smijemo prepustiti strancima – ako je, ukratko, slobodno tržište omeđeno državnim interesom i njenom geografskim granicom – u čemu je točno bio problem sa socijalizmom, iz kojega smo tako bezglavo pobjegli na široke stepe slobodnog tržišta?

Dobro, osim što je drug generalni direktor neke strateške organizacije udruženog rada umjesto Kulmerovih dvora imao tek vikendicu na Viru, a blagajnica umjesto neplaćenih nedjelja godišnji odmor u radničkom odmaralištu na Makarskoj rivijeri?

Šest milijardi dolara

Ah, da: utopijska je Jugoslavija svoj spektakularni poslijeratni razvoj i idiličnu socijalnu sliku kupila na dug, kreditima koji su joj na koncu došli glave. To je sljedeća mantra neoliberalnih štrebera, i to je – da odmah otklonimo sve potencijalne nesporazume – posve i bez ostatka točno.

Kad je dvadesetak godina nakon rata bila na svom vrhuncu, sredinom sedamdesetih – baš nekako onih dana kad je Milton Friedman primao Nobelovu nagradu za ekonomiju, a stanoviti Ivica Todorić osnivao malu obiteljsku firmu za proizvodnju cvijeća, nazvavši je Agrokor – Jugoslavija je, istina, imala suficit u godišnjim bilancama, ali i šest milijardi američkih dolara duga što je čekao na naplatu. Šest milijardi dolara.

Ili, ako vam je tako lakše, točno koliko danas – nota bene dvadesetak godina nakon rata – bankama i dobavljačima ukupno duguje samo Todorićev Agrokor.

Šest milijardi jebenih dolara.

Ah, da: američki dolar iz 1976. realno je bio tri-četiri puta jači nego jebeni dolar iz 2017. I to je bez sumnje točno. Samo što je Jugoslavija s realnih šest milijardi američkih dolara dotad iz ruševina već izgradila cijelu jednu razmjerno ozbiljnu europsku državu za dvadeset milijuna stanovnika, sa dovršenom cjelokupnom infrastrukturom, kompletnim novim gradovima, bolnicama, školama, sveučilištima, hotelima, cestama, prugama, aerodromima, branama, lukama, industrijskim gigantima i poljoprivrednim kombinatima. Pa još – iz čiste zajebancije – i posve neprofitabilnim muzejima, bibliotekama, kinima i domovima kulture.

Dok je Ivica Todorić za iste nominalne novce – šest milijardi jebenih dolara – od gotovih socijalističkih firmi složio tek jedan malo veći privatni poljoprivredno-trgovački kombinat.

Dobro, plus – iz čiste zajebancije – dvorac, jahtu, helikopter i novi Mercedes S-klase.

„Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek, jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi“, mrtav hladan kaže onda taj besprizorni kulak, koji osim jedne cvjećarnice i nekoliko supermarketa baš ništa u životu izgradio nije – dobivši od partnerske kulačke države i tvornice i kombinate i kredite i poticaje i porezne olakšice i državne rezerve pijeska, pardon pšenice, opteretivši sve to čudovišnim dugom od sedam milijardi dolara – da bi na kraju, eto, svoje životno djelo velikodušno „predao hrvatskoj državi“, da ga čuva i pazi onako kako ga je i on čuvao. Oči mi se, evo, orose i dok to pišem. Nema Boga, drugovi, odavno vam ja govorim. Mogao bi On, da Ga ima, objasniti čak i rak kostiju u djece, ali propast dobrog našeg Gazde ne bi mogao obraniti ni Toma Akvinski.

Gdje sam stao? Da: to mene, drugovi kapitalisti, zanima – zašto Todorić „sve što je izgradio“ nije predao „slobodnom tržištu“, ruskim bankarima, filipinskim knjigovođama, nizozemskim vjerovnicima, belgijskoj konkurenciji, ili kome god, kako to već ide na šarenim ledinama ponude i potražnje? Što država ima sa slobodnim tržištem? I kako se točno zove sistem koji sistemske tvrtke, resore i servise čuva od slobodnog tržišta?

Možete li zamisliti što bi Agrokor bio danas da je Republika Hrvatska komunistička?

Je li onda zaista cijela razlika između neoliberalnog kapitalizma i socijalističke državne ekonomije u tome da u socijalizmu zaštićeni sistemski resori nisu dućani mješovite robe, nego javna dobra, šume, vode, školstvo, zdravstvo ili, ne biste vjerovali, kultura – književnost, opera ili bijeli balet – dok se u kapitalizmu generalni direktor dućana nakon propasti i bankrota u zalazak sunca crnim mercedesom S-klase vraća u svoj dvorac? Da parafraziram druga Bakića s Glasa Amerike, „možete li zamisliti što bi Agrokor bio danas da je Republika Hrvatska komunistička“?

„Možemo, sve bi bilo isto“, odgovorio bi Radio-Erevan, „osim što bi Todorić, baš kao onomad i Fikret Abdić, bio u zatvoru.“

Znam, neuka su to i vulgarna laička ekonomska palamuđenja, pa zbog toga – zato, naime, što sam neuki i vulgarni ekonomski laik – i pitam: ako smo tako očajnički htjeli sustav u kojemu politbiro zakonima štiti i spašava domaće poljoprivredno-prehrambene kombinate u golemim gubicima, a država socijalni mir kupuje kreditima MMF-a, makar po cijenu odlaska cijelih generacija na njemačke bauštele, što je nedostajalo Jugoslaviji, gdje smo za iste pare uz sve to imali i radničke likovne kolonije i odmarališta na Makarskoj rivijeri?
Ili taj arkadijski neoliberalni kapitalizam funkcionira samo dok drug direktor na slobodnom tržištu kupi dvorac, jahtu, helikopter i novi Mercedes S-klase, pa kad veličanstveno prdne u čabar – napravivši u dvadeset godina dug koliki i cijela komunistička Jugoslavija – kad dakle treba spašavati stvar i zaroniti u govna, odjednom valjaju državna ekonomija, politbiroi, centralni komiteti, republička izvršna vijeća, depeše i interventni zakoni?

Ja ekonomiju nisam učio dijeleći i lajkujući po Fejsu duhovite Friedmanove sovjetske prispodobe o državi, Sahari i nestašicama pijeska, pa nisam, kako vidite, mnogo ni naučio: sve što sam shvatio gledajući njegove epigone kako na razvalinama propale i bankrotirane Jugoslavije grade poduzetnički disneyland, tematski park liberalne ekonomije i slobodnog tržišta, stalo bi u jednu zgodnu prispodobu, ide otprilike ovako: „Dajte privatnom poduzetniku državne rezerve pijeska, i za pet godina imat ćete Saharu.“

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.