U Prijedoru je danas u organizaciji inicijative ”Jer me se tiče” obilježen ”Međunarodni dan bijelih traka”. Protestnom šetnjom glavnom gradskom ulicom, polaganjem bjelih ruža i obraćanjima organizatora, završena je još jedna u nizu komemoracija kojom je planetarno trebala biti skrenuta pažnja na sav užas počinjen u ovom gradu.

Ove godine u posebnom ambijentu i trenutku kada bi se u Bosni i Hercegovini, a u Prijedoru posebno, trebala konačno podvući crta, sabrati i oduzeti rezultati poslijeratnih politika, sjesti i razmisliti kuda i kako dalje.

Prvi put su, nakon 25 godina, gradske vlasti su dopustile ”Kozarskom vijesniku” da konačno objavi osmrtnicu sa imenima 102 ubijenih prijedorskih djecaka i djevojcica. Mali korak ka uspostavi povjerenja u gradu čiji poglavari vole da se pohvale stupnjem uspostavljenog povjerenja i dobrih međuljudskih i međunacionalnih odnosa. Korak nakon kojeg se, kažu neki, ne smije stati!

Dan ranije, gradske vlasti su oficijelnom manifestacijom obilježile ”Dan odbrane Prijedora”, manifestacija koja u Bosni i Hercegovini prođe gotovo nezapaženo. Medijski barem. Još jedna u nizu oficijelnih aktivnosti gradske uprave kojom se redovno periodično naglašava ko kosi, a ko vodu nosi. Pored bogojavljenskog plivanja za krst časni, zatim krsne slave grada ”Svete trojice”, itd., pretposljednjom, onom 16. maja ove godine obilježen je dan grada. Onaj koji se vezuje za prvo oslobođenje od ustaških vlasti iz Drugog svjetskog rata.

Između ostalog obilježen je i akademijom u gradskom pozorištu u Prijedoru odakle su poslane jasne poruke tonom koji podsjeća na tonove iz ranih devedesetih. A da bi se razumio i ”Dan bijelih traka” i ”Dan odbrane grada” kao i sva priča o kontekstualizaciji istog, morao bi se valjda pojasniti i historijski trenutak u kojem su se dogodile ”bijele trake”.

Ja sam od 2012. godine u dilemi. Bila je to godina kada smo pokušali da što dostojanstvenije obilježimo dvadesetogodišnjicu patnje i stradanja nevinih ljudi. Tada smo još uvijek važili za predstavnike organizacija koje okupljaju žrtve i sasvim običan i regionalno rado viđen dio ljudskopravaškog sektora u BiH, zemlji sa tako malo poštovanja ljudskih prava, a sa tolikim brojem ljudskopravaša po glavi stanovnika.

U naslovu manifestacije upotrijebili smo termin ”genocid”. Bio je to dovoljan povod da se na nas nekolicinu aktivista po ko zna koji put saspe salva iz svih raspoloživih sredstava s kojima raspolažu entitetska i lokalna vlast u Prijedoru. Pored prozivki na skupštinskim zasjedanjima, na posao se zdušno zadavao i ”Kozarski vijesnik”. Prethodnih godina smo u nekoliko navrata javno prozivani na skupštinskim sjednicama istim onim epitetima kojima nas danas zasipaju lica od kojih se inače očekuje pomoć. U nekom trenutku su nas, tobož isprepadani razvojem situacije, počeli posjećivati predstavnici međunarodne zajednice, svih nivoa vlasti u BiH, predstavnici OHR-a i tako dalje… Valentin Inzko osobno.

Na kraju smo ostali sami. Taj osjećaj samoće me i dalje prati. Tada su me u životu održale poruke podrške i fotografije ljudi sa svih strana svijeta, okićenih tom bijelom trakom koju smo te godine po prvi puta nakon 20 godina ponijeli i mi u Prijedoru. Od tada je, meni barem, kristalno jasno kud plovi ovaj brod. Sav besmisao poslijeratne bosanskohercegovačke stvarnosti bio je na jednom mjestu – u Prijedoru. Otud i ta dilema.

Bijelih traka smo se u stvari sjećali stalno. Dvadesetogodišnjica stradanja 2012. godine, bila je idealna prilika da započnemo i sa obilježavanjem dana kada je prvi puta nakon Drugog svjetskog rata jedna grupa ljudi i fizički označena, a potom istrijebljena po etničkoj osnovi. Jer naime, dan nakon što je 1992. godine Prijedor ”odbranjen” gradske vlasti su putem tog istog Kozarskog vijesnika, firme u čijem je okrilju i famozni Radio Prijedor, pozvale građane da u znak lojalnosti novim vlastima na svojim kućama istaknu bijele zastave, a na rukama ponesu bijele trake. A ta nova, srpska vlast, uspostavljena je mjesec dana ranije 30. aprila 1992. godine kada je prijedorski SDS, velikodušno potpomognut vojnim i policijskim snagama i bez ijednog ispaljenog metka, preuzeo kontrolu nad ovim područjem, a Prijedor time i fizički postao dijelom Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom.

I zalud je danas napominjati gradske vlasti da su nekoliko dana prije ”dana odbrane”, 23. maja 1992. godine uništene Hambarine, bošnjačko selo koje je stajalo na putu za Ljubiju, da je dan kasnije 24. maja 1992. godine svim raspoloživim sredstvima napadnuto i u par dana sravnjeno sa zemljom područje Kozarca, te da su već uveliko u funkciji bili koncentracioni logori ”Omarska”, ”Keraterm” i Trnopolje, dok je na lokaciji nedavno otkrivene masovne grobnice ”Tomašica”, postavljen bager koji će narednih nekoliko mjeseci revnosno izvršavati dati mu zadatak kopanja najveće masovne grobnice u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Dakle, do ”dana odbrane Prijedora” ubijene su stotine ljudi. Najveći dio Prijedora naseljen nesrpskim življem uništen je do temelja čime su zakopane iluzije da će i onako slabo organizovan nekakav pokret otpora moći učiniti nesto. Da, postojala je organizacija otpora koja je bila toliko jaka da je za tili čas razbijena na području na kojem je živjelo preko 20 hiljada Bošnjaka. A tog 30. maja 1992. godine, mala grupa najhrabrijih predvođena Hrvatom Slavkom Ećimovićem, u svom tom beznađu i kaosu donosi odluku da upadne u Prijedor i pokuša da vrati grad. Naravno da je odmah uništena, a njihova mladalačka hrabrost tim činom samo dala povod novoj srpskoj vlasti da 31. maja završi sa etničkim čišćenjem centralne gradske zone sa okolnim naseljima. Tako je Prijedor ”odbranjen”. Bijela trake su tog dana dana kontekstualizirane i koncipirane za sva vremena. Otud i moje čuđenje neke nove, vanvremenske i vanprostorne kontekstualizacije i dovođenja u vezu ”Dana bijelih traka” sa nezaposlenošću i otimačine oko organizacije istog. I da, bit će to i povod zbog kojeg će dva mjeseca kasnije u nekoliko dana glavom gotovo 1.800 ljudi, žena i djece na području šest mjesnih zajednica Mataruskog brda, odnosno Lijeve obale Sane. Među njima i djeca Fikreta Bačića sa njihovom majkom, šest sinova Have Tatarević, ali i moj rahmetli otac.

Od 1998. godine počet će novi dio historije Bosne i Hercegovine. Započet će je upravo članovi porodica ubijenih i nestalih Prijedorčana i Kozarčana. Prvo će se spontano vratiti, a onda započeti sa gradnjom i vraćanjem svega onog što je bilo moguće vratiti na mjesto odakle je pomaknuto. Svega osim ljudskih života.

I već nakon kraćeg perioda i daleko ispred svih počet će s razbijanjem predrasuda, rušenjem zidova među ljudima i zatrpavanjem jaza između naroda Bosne i Hercegovine kojima valja živjeti skupa. I išlo je! Jer tamo negdje iza svih medijskih izvještaja, političkih prepucavanja i besmislenih saopštenja međunarodnog faktora, u ovoj zemlji živi taj obični čovjek kojem bih najradije posvetio ovaj tekst, ali me i dalje ubija ona ista dilema. Sav onaj besmisao je i dalje tu, u glavnom gradu apsurdistana Bosne i Hercegovine, Prijedoru. Gradu u kojeg su se, pored jednog dijela protjeranih Bošnjaka, vratili i procesuirani ratni zločinci Srbi. Njih 9 od 11 osuđenih pravomoćno samo pred Haškim sudom.

Grada iz kojeg je jednostavno nestala hrvatska populacija. Prostoru u kojem obnovljene prazne kuće prognanika rasutih širom svijeta čuvaju srpski security guys. Logor Omarska je privatno vlasništvo Arcelor Mittal kompanije čiji je opstanak u manjem bh. entitetu nedavno spašen glasovima poslanika Bošnjaka, dok na stotine ubijenih u tom prostoru ne podsjeća ništa. Danas u logoru Trnopolje stoji spomenik palim srpskim borcima, dok u drugom dijelu logora, zgradi društvenog doma, obnovljenoj velikim dijelom i sredstvima iz federalnog budžeta možete posjetiti i njihovu spomen sobu.

Da, u Trnopolju, logoru u kojem je između ostalih ubijena i petogodišnja Emira Mulalić, tek jedno od 102 prijedorskih dječaka i djevojčica čija smrt gradskoj vlasti ne predstavlja ništa. Ona se je, između ostalog, 30. maja 1992. godine, oslobodila i njih.

Zadatak koji im sve teže pada na pleća

A meni je danas, pet godina kasnije, nakon te 2012. godine sve i dalje izgubilo smisao. Jer, kako šta reći, a ne uvrijediti sve one obične građane moga grada koji svih ovih godina unatrag ne čine ništa loše. Kako ne uvrijediti kolege iz nevladinog sektora pa reći da je, primjera radi, prijedorski Dom zdravlja učinio daleko više na toj famoznoj ”normalizaciji” međuljudskih odnosa i od vlasti i svih nas. Ili pak mladi fudbaleri kojima nije problem zaigrati u timu sa onim drugim i drugačijim, unatoč činjenici da se za bh. reprezentaciju navija tek krišom, a bh. zastava okačena tek pred Čarsijskom džamijom, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, zemlje koje u javnom prostoru u Prijedoru gotovo nema. Baš kao ni Bošnjaka. Jer sav javni sektor je gotovo etnički čist. Prijedor i njegova okolina etnički sve čistiji. Svaka sahrana ili svadba nekog povratnika, znači otprilike isto. Odlazak zauvijek. Zadnjih nekoliko godina broj povratnika rapidno pada. Odoše djeca u Njemačku. U Hambarinama, rodnom selu rahmetli Emire Mulalić, u ogromnu školsku zgradu koju su nekada pohađale stotine prvačića, u prvi razred u septembru krenut će tek jedna djevojčica. Po najnovijim čudesnim razmišljanjima, u Prijedoru se desio stranački rat.

A da se javni sektor ne ošareni potrudio se dugogodišnji vladar Prijedora Marko Pavić, nerijetko i sa nesrpetnošću političkih predstavnika u Bošnjaka. Danas Prijedorom upravlja Milenko Đaković, novi gradonačelnik. Pored objavljene osmrtnice u Kozarskom vijesniku, prijedorska boračka organizacija nije više toliki protivnik izgradnje spomenika. Oni bi da se ipak podigne spomenik, ali svoj djeci stradaloj u XX stoljeću u Bosni i Hercegovini. Reklo bi se prekretnica. A ja sam vam danas, po jednima ”izmisljač zala”, ”neautentični skretač pažnje na prioritete u društvu”, ”huškač”,”profesionalna žrtva” i tako dalje, a po drugima beskičmeni lokalni ”Gandhi”, prilično nezahvalno pozicioniran…

Prijedorski ”Kozarski vijesnik” odjednom to više nije, iako i dalje upošljava dobar dio njegove ratne redakcije. Ratnohuškački naslovi od kojih se početkom devedesetih ledila krv u venama odjednom su postali daleka prošlost.

Tim prije me je ova osmrtnica za 102 prijedorskih mališana podsjetila na sarajevsku ”Rezoluciju bosanskohercegovačkih muslimana” i osuda ustaških zločina koju je potpisao i urednik tadašnjeg ”Glasnika” da bi ga naredni mjesec nakitio Pavelićevom fotografijom. Sutra je 1. juni. Pred udruženjima koja i daje okupljaju nevine žrtve komemoracije u povodu obilježavanja 25 godišnjice stradanja i patnje tek predstoje. Zadatak koji im sve teže pada na pleća. Tim prije što je i ljudi sve manje, a praznih kuća sve više. Možda najimpozantnijih spomenika današnje bh. realnosti. Pusti zidovi hramova tuge i samoće, i nedosanjanih snova o sreći zauvijek uništenih porodica, rasutih širom svijeta, a koje danas čuvaju security guys, tamo negdje daleko od Facebook walls.

Novinar i aktivista Sudbin Musić je Prijedorčanin i bivši logoraš. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.