O samoživosti i političkoj nekompetentnosti one klase koju nazivamo političarima nema se šta novo reći. Postalo je, odavno već, potpuno predvidljivim njihovo ponašanje, budući da ih nosi inercija koja je upravo kao takva predvidljiva.

Isto tako nema ničega novog, na jednoj strani, u stalnom kritiziranju štetnog i neefikasnog djelovanja te klase, kao što je konstantno, na drugoj strani, destruiranje stvarnosti od strane te moćne, obijesne i isto toliko nekompetentne klase. Njihovi kritičari (srazmejrno rijetki) s razlogom se u medijima nadmeću u predstavljanu vlasti mračnim tonovima; argumentacija kritičara uglavnom je ista, samo je različito intonirana.

 No, sve ide kako već ide: političari su sve bogatiji i istovremeno su mimikrijski sve pobožniji („u uvjerenju“ da ih „Bog obilno dariva“!); sve prisniji su sa svojim vjerskim zajednicama koje – osim u časnim izuzecima – ustupaju najviše moralne pa i eshatološke vrijednosti za sitan dunjalučki profit; stalno drže narode na ivici sukoba kao provjereno efikasnom sredstvu za homogenizaciju narōdā jednih naspram drugih, da ne kažem: jednih protiv drugih. Situacija je zaista apsurdna: dok oni sve više gomilaju moć i bogatstvo, dotle je sve teže – do potpunog beznađa – onoj neosviještenoj, omamljenoj masi koja se naziva narodom i, što je najgore, dotle je i sam opstanak države upitan.

U čemu je problem?

Problem je u prepuštanju inerciji na svim razinama društva. Politička klasa i njihovi religijski saveznici idu svojom inercijom, kritičari svojom, akademska zajednica svojom, iako se ova posljednja zapravo uopće i ne kreće u vezi s društvenim promjenama: ona je, možda, najodgovornija i istovremeno je – da bi se paradoksi usavršavali – najpasivnija. Traje to predugo, a ne jedan ili dva izborna mandata.

Drugim riječima – slobodan sam kazati to – nužno je oduprijeti se toj inerciji budući da su gotovo svi segmenti društva uzeli pogrešan smjer. Od političke klase koja se već četvrt vijeka bogati osiromašujući društvo ne može se očekivati promjena kursa jer oni za sve ovo vrijeme – s rijetkim izuzecima koji ne uspijevaju promijeniti opće trendove – dokazuju kako im je važna vlast/moć zato da bi mogli uvećati partijske i lične profite, a ne bore se za osvajanje vlasti zato da bi, kao apsolutni prioritet, istakli prosperitet društva, države općenito. Njihovi ciljevi su mizerno partikularni pa su kao takvi konfliktni općim interesima. U vezi s njima, sve je već jasno.

Inerciju bi morali zaustaviti birači, promijeniti fokus, jednako kao što bi kritičari/intelektualci morali upućivati osvješćujuće kritike upravo biračima, tzv. narodu, ukazivati im na njihovu biračku a potom i općenito građansku servilnost. Poznata je praksa da na svakim izborima značajan broj „birača“ prodaje svoj glas određenim političkim partijama (koje su opet od birača uzele novac kojim ih kupuju!) za samo nekoliko desetina maraka, a onda isti ti „birači“ kukaju na političku situaciju u zemlji. Iako se radi o malim svotama po „biraču“, to je najviši i najopasniji nivo korupcije koji se i ne registrira kao takav, koliko mi je poznato. Drugim riječima i u samoj biti stvari, nisu najodgovorniji tzv. političari nego narod koji, značajnim dijelom, i sam pristaje na vlastitu korumpiranost dopuštajući, potom, političkoj klasi da njega – to „biračko“ tijelo – izrabljuje i korumpira do očajanja i besperspektivnosti, do potpunog poniženja. Eto još jednog apsurda! Birači moraju biti IZBIRLJIVI, a ne PODMITLJIVI.

Neka se povelik broj ljudi u vjerskim zajednicama zapita koliko su oni koruptivni, neka se o tome upitaju (partijski) mediji, jer korupcija ima vrlo raznovrsne, često mimikrijske forme, a ne samo formu „plave koverte“. Vjernici bi morali znati, posebno oni iz vjerskih institucija, da to Bog nepogrješivo „knjiži“ na njihov teret.

Osim toga, opozicija uvijek i svuda – makar to izgledalo paradoksalno – također je odgovorna za stanje u (svome) društvu. Kada nešto ne valja u društvu, opozicija se mora odgovorno, kao istinski društveni korektiv, zapitati šta je ona učinila i šta može učiniti da to ne bude tako; njen motiv ne smije biti puko osvajanje vlasti (u tom slučaju se suštinski ne razlikuje od pozicije koju kritizira) nego njen motiv mora biti zaista pozitivna promjena u društvu. Ta odgovornost u BiH je ekstremno velika jer svih ovih poslijeratnih godina ulog u BiH je sudbinski: u pitanju je opstanak i same države. Da li oni imaju zaista razvijenu svijest o tome?

O akademskoj zajednici pisao sam više puta. Kao jedan od najvažnijih dijelova društva, ona mora djelovati krajnje osviješteno, odlučno, autoritativno i nepodmitljivo. Međutim, ona je u ovome kriznom dobu uglavnom pasivna. Sada se toj golemoj zajednici u Kantonu Sarajevo, na primjer, koja broji više od 30 eminentnih institucija, nameće Zakon kojim se ona očigledno ponižava i dramatično devastira. Zar će pristati ta zajednica da joj štetan zakon NAMETNE birokratija koja potom, zajedno sa svojim medijskim servisima, drži lekcije stotinama profesora o tome kako postoje takva zakonska rješenja i u evropskim zemljama?! Pri tome ne znaju, naravno, elementarne stvari, kao što je ona da se iz jednog sistema ne mogu mehanički prenositi neki elementi u sasvim drukčiji sistem jer različito funkcioniraju u vrlo različitim sredinama. Primjera radi, način plaćanja studija na UNSA i finansiranje UNSA potpuno su drukčiji nego u Švicarskoj, ili Njemačkoj, kao što su potpuno različiti procenti izdvajanja iz BDP za nauku i obrazovanje. Da ne govorim o drugim razlikama tih društava.

Sve u svemu, mora se mijenjati fokus da bi se zaustavila opaka inercija. Introspekcija je uvijek primarna i dragocjena. Od nje treba početi.

Esad Duraković jedan je od vodećih bosanskih intelektualaca, orijentalista i akademik.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.