Početkom oktobra 2017. godine – a to ne bijaše davno, utoliko prije što će u ovome tekstu biti riječi o događaju univerzalnih vrijednosti i o našem gotovo stalnom obilježju – mediji su svjedočili o jednom događaju izuzetnog značaja za našu društvenu svijest.

Koliko je poznato, oni su valjano osvijetlili događaj, odnosno istakli su paradoks u njegovoj suštini, ali i mediji i javnost s kojom komuniciraju inače imaju, najčešće, kratko pamćenje: mnogo je izopačenosti u našem svijetu da bi se neka od njih dugo držala u fokusu. Svijet vrtoglavo juri od jedne do druge krize, iz jedne u drugu devijaciju.

Zato želim ponovo ukazati na taj događaj – on ne podliježe kriterijima „dnevnih zanimljivosti“ već on ističe konstantno stanje društvene svijesti, pokazujući izrazito uvjerljivo odsustvo sistema vrijednosti, samopoštovanja društva, sve do zabrinjavajućih razmjera. Istina je da su se neki trgnuli nakon medijskog eksponiranja i ukora u vezi s Razijom, ali to stiže prilično kasno: ozbiljna društvena devijacija je već dijagnosticirana. 

Dakle, riječ je o Raziji Mujanović sa svim onim jedinstvenim vrijednostima koje njeno ime, odnosno njen zvjezdani, plodovima obremenjeni i prezreli život predstavljaju, a što njeno Društvo neshvatljivom stupidnošću ignorira.

Ova diva dugo je ubirala najveća evropska i svjetska priznanja u košarci. Te impresivne činjenice uglavnom su prolazile mimo nas, ne pronalazeći naš ponos i ne osvajajući status opće, zajedničke vrijednosti koju je – upravo kao takvu – prepoznao i usvojio svijet na čijem rubu, u najboljem slučaju, živimo omamljeni sebičnošću i drugim niskim nagonima.

Njeni podvizi imaju veću vrijednost i morali bi biti cijenjeni utoliko više što je Razija žena.

Razija je primljena/prihvaćena, toplo i zasluženo, u Kuću slavnih (svjetski slavnih) i pri tome je izgovorila rečenicu koja je individualno i društveno potresna: Žao mi je što na toj svečanosti nije bio niko iz BiH! Njoj je i dalje stalo do BiH, iako nije ispoljavana ista emocija u obrnutom smjeru. Razija je dosljedna u Vrlini (a to mogu samo istinski veliki ljudi): ona cijelog svoga vijeka izgara i uzlijeće za Domovinu iako joj ova ne uzvraća. Potresan je taj poremećaj.

Njeno Društvo potrudilo se da Raziju – na čija prsa se ne mogu ni poredati sve medalje osvojene za Domovinu – drži na birou za nezaposlene. Šokantno. Zapravo je to apsolutno devijantno.

Otvaranje dveri Kuće slavnih za Raziju Mujanović, koja iz zanemarenosti u svome Društvu i iz poniženosti na birou za nezaposlene, ulazi u najviši svjetski sistem vrijednosti, pokazuje nekoliko stvari na koje je nužno ukazati i valja ih imati na umu jer se ne radi o marginalnom slučaju već o indikatoru općeg stanja.

Društvo koje nema svijest o tako velikoj i višestruko dokazanoj vrijednosti, kakvu ostvaruje i predstavlja Razija, svjedoči svojim nemarom da nije osviješteno društvo, jer bi svako normalno društvo bilo ponosno na vrijednosti kakve predstavlja Razija, kao što se svijet ponosi time.

Nema tu ni patriotizma – ni „ustavnog“ ni nacionalnog, nikakvog – jer čemu državne i nacionalne reprezentacije ako ne zbog onih vrijednosti koje pripadaju društvenoj osviještenosti?! Društvo koje je toliko ravnodušno prema tako impresivnim vrijednostima nema ni ponosa, zapravo uopće i ne zna šta je to čime se jedna država ili jedan narod mogu ponositi.

Ovo su činjenice, a ne spekulacije. Drugim riječima, ako ono što bi se trebalo nazivati Društvom nije osviješteno u smislu da ima dragocjenu potrebu i sposobnost da identificira i afirmira svoje najviše vrijednosti; ukoliko nema (stabilan) sistem vrijednosti kakav imaju u svijetu; ukoliko nema patriotizma, a ne umije ni da se ponosi onim čime se ponosi svijet – o čemu se onda radi?! Onda to zapravo i nije društvo u punom značenju te riječi već su to neke grupe povezane interesima grabežljivosti, od danas do sutra, u pometnji, u stampedu…

Oni su u samoj biti stvari beskućnici, dezorijentirani, duhovno neizmjerno siromašni, tek pred vratima biroa. A Razija se smjestila u Kuću, i to u Kuću slavnih, vječnih, odlukom svjetskih autoriteta koji znaju šta je to… Jer, šta je Kuća? Kuća je – semiotički i etički a ne građevinski – najudobnije stanište, smiraj i sigurnost, stabilnost i izvjesnost. Pa još ako je Kuća slavnih, Kuća koja se osvaja tako impresivnim podvizima kakvi su Razijini! Ma kako velike i raskošne bile građevine koje nisu stečene pošteno i zasluženo nisu ni kuće ni dom; ta zdanja su jazbine ako su njihovi stanari svjesni da su ih sazdali nepošteno i zaista nezasluženo. Kuća ili dom sinonim je za smiraj svake vrste, posebno etičke i egzistencijalne.

Zato je Razija – makar to moglo zvučati paradoksalno – u najraskošnijoj kući, smirena i nadmoćna, etički i patriotski superiorna, a zapravo je njeno Društvo na birou, ili je tek na putu ka birou.

U samoj suštini stvari, situacija je inverzna.

Svjedoci smo kako Razija s veličanstvena balkona svoje Kuće slavnih osmatra, tužno i sa žalom, svoje ubogo Društvo.

Esad Duraković jedan je od vodećih bosanskohercegovačkih intelektualaca, orijentalista i akademik.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.