Kada bi na banjalučkom Univerzitetu rekli sve što znaju o korupciji, kriminalu, uticaju politike, seksualnim aferama i nedoraslim profesorima, bilo bi dovoljno materijala da doktor rijalitija iz Beograda donese kamere i pola godine snima novi šou. Kampus.

Pojedinačni slučajevi poput uslovljavanja studentkinja poljupcima na Tehnološkom fakultetu (što je bio okidač za odlazak rektora Milana Mataruge) samo su dio jada s kojim se suočava najveća visokoškolska ustanova u Republici Srpskoj.

Na listama najboljih svjetskih univerziteta nema ih nigdje, rektora otvoreno biraju političke stranke, zakonska autonomija univerziteta postoji samo na papiru. I dalje postoje studijski programi čiji su kadrovi nepotrebni tržištu, ali ih ne ukidaju da bi od studenata uzeli pare, a profesori imali platu.

Na spisku profesora previše je onih za koje kolege kažu da tokom cijelog perioda studiranja nisu progovorili ni jednu jedinu riječ. Sada takvi ljudi uče njihovu djecu.

Naučni radovi se falsifikuju, diplomski kupuju na Internetu, preporuke štancaju na neviđeno. Gostujući profesori pokupe predmete, studenti ih na predavanju vide jednom ili ni jednom, a sav posao im rade asistenti. Sve po „Bolonji“.

Korupcija kreće već od prve godine studija famoznom preprodajom kreveta u studenstkom domu, a seksualno uzmeniravanje studentkinja od čuvene rečenice profesora „hajde malo prošetaj za šesticu“. Zato se nije čuditi što univerzitetska „elita“ broji previše onih koji vlastiti stav ne smiju da iznesu mimo zidina kampusa, a i unutar njega se osvrću da ih neko ne čuje. To najbolje znaju novinari kada se odvaže da među profesorima pokušaju da nađu novog sagovornika. Strah od cinkarenja, podmetanja, potkupljenost, neznanje, autocenzura ili palanački mentalitet razlozi su zbog kojih čast profesorske družine u Banjaluci brane uvijek ista, odvažna

imena. Na takve najviše reže oni koji se od kamere i mikrofona kriju kao miševi.

Ali, pošto smi mi velemajstori u zamjeni teza, niko bitan u Banjaluci i u Republici Srpskoj neće da ovim i brojnim nepomenutim problemima pogleda u oči, već onom ko ih pomene postavlja uvijek isto pitanje – ko stoji iza tebe?

Tako je bilo i ovaj put, kada je grupica studenata upala u Rektorat tražeći da se istraže afere na Univerzitetu i da njihove kolege dobiju posao asistenta. Naravno da niko, osim, medija, nije pridao značaj njihovim zahtjevima među kojima je bilo svakakvih, a najviše opravdanih. Ostali su se bacili na posao. Traže ko ih je poslao.

Ako će po političkoj liniji, nije teško. Vođe studentskog bunta su mladi SNSD, a neki se ponose likom i djelom Milorada Dodika. S druge strane, Milan Mataruga je odani kadar gradonačelnika Banjaluke Igora Radojičića. I to je SNSD, ali druga struja. Reklo bi se unutarpartijski obračun koji može da ima dva cilja – da jedna struja nadvlada drugu i postavi svog rektora, ili da SNSD smišljeno pokaže kako u Banjaluci postoje akademski obrazovani mladi ljudi, pa još njihovi, koji imaju viziju, cilj i energiju da ih ostvare. Našto slično Titovoj rečenici iz 1968. godine: „Studenti su u pravu“. Ako znamo da je i ranije bilo studenstkih protesta u Banjaluci, i to snažnijih, a da niko nije podnosio ostavke – eto argumenta više.

Dalje, studenti – pobunjenici su se poslužili metodom koja neodoljivo podseća na onu opozicionu u Narodnoj skupštini RS. Zauzeli su instituciju, doduše bez pištaljki. Za razliku od opozicionara koji su proglašeni izdajnicima i rušiteljima institucija RS, studenti nisu zaradili taj epitet. Vjerovatno ne zbog toga što ih se vlast plaši.

Dakle, nije teško naći političku pozadinu akcije „kampus“. Ali, šta ćemo ako nije ništa od ovoga? Šta ako je studentima dosta nepravde, uništavanje budućnosti i vrijeđanje u zdrav mozak, a partijske knjižice su im poslužile kao ulaznice u kabinete najviših zvaničnika u RS? Sve dok imaju realne zahtjeve, ni tu opciju ne treba isključiti, pa makar iza njih stajao sve i jedan političar na ovom svijetu.

Nažalost, univerzitet do sada nije uspio da se izdigne iznad tranzicionog i postkonfliktnog blata i postane obraz, zvijezda vodilja za one koji očekuju svjetlo na kraju tunela. Partokratska šapa je poklopila i njih. Osim studenata, stranačku knjižice imaju i brojni profesi, a poznata imena među njima su savjetnici u kabinetima partijskih i republičkih lidera. Naravno da nije zabranjeno istovremeno biti i profesor i političar, ali jeste ako niste u stanju da politiku ne nosite za katedru. To, izgleda, ovdje nije slučaj.

Hoće li moralno, duhovno i zakonsko čišćenje ovog društva početi od onih od kojih smo se najmanje nadali – univerzitetlija? Mnogo toga ne zavisi samo od kurve politike, već i od njih samih. Za početak, da ne studiraju do penzije, da poziciju studenstkog lidera ne koriste da bi se uhljebili u partiju, da uče umjesto da kupuju ispite, da shvate da se od njih očekuju da budu ponos države. Da se u promjene uključe svi, a ne samo njih desetak. Da se ne zaustave samo na smjeni rektora. Da rade za sve nas.

Ako to nisu u stanju, onda su gori od onih koje ruše. Rade samo za sebe.