Ništa tužnije nećete pročitati u cjelokupnoj povijesti komunističke represije nad slobodnim duhom.

Nema – nije ga bilo ni prije, niti će ga više biti – boljega primjera strašne bijede hrvatskog nacionalističke inteligencije od jedne njene slavne zgode prije četrdeset i par godina, one kasne ljetne večeri kad je Ben Bradlee – legendarni izvršni urednik Washington Posta, što se taman bio upisao u povijest novinarstva aferom Watergate – nešto poslije deset sati dobio u ruke nekoliko gusto tipkanih stranica ekskluzivne priče o strašnom položaju Hrvata u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

Stari lisac Bradlee pročitao je prvu rečenicu – „Nacionalno samoodređenje je temeljno ljudsko pravo“ – pa podigao naočale prema tipu koji mu je donio tekst, prostrijelivši ga pogledom koji je govorio: „Mi nismo šapirografirani gastarbajterski fanzin iz neke njemačke garaže, mi smo smijenili Nixona!“. Agent FBI-ja objasnio mu je, međutim, da je stvar od nacionalnog interesa: otmičari aviona američke kompanije TWA na letu 355 iz New Yorka u Chicago zahtijevaju da se taj proglas objavi u pet najvećih američkih dnevnih listova.
Otmičari nisu djelovali kao ljudi s kojima s kojima se može zajebavati: bomba koju su postavili u stanicu njujurške podzemne željeznice, kao dokaz da misle ozbiljno, eksplodirala je prilikom deaktiviranja i ubila jednog policajca, a teroristi su na pisti pariške zračne luke još držali četrdesetak putnika kao taoce. Bradlee je zaključio kako ugled novina nije vrijedan ljudskih života: tako je sljedećeg jutra, u posljednjem izdanju uglednog Washington Posta, sitnim slovima – najsitnijim što su ih imali u štampariji, nonparelom od šest točaka, slovcima za male oglase – na naslovnoj stranici izašao tekst hrvatskog disidenta Bruna Bušića s jebačkim naslovom „Deklaracija glavnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga“. Nije, rekoh, do tada bilo, niti će ikada biti boljega primjera strašne bijede hrvatske nacionalističke inteligencije od toga teksta.

Godina je, podsjećam, 1976.: dan prije umro je Mao Ce Tung, američko-sovjetski detant naočigled je kopnio, komunisti su uzeli Vijetnam i zagrizli Afriku, imperijalističke snage uzvratile su osnivanjem Safari kluba, SAD i SSSR igraju građanski rat u Angoli, a sovjetski režim obračunava se s disidentima i deportira Aleksandra Solženjicina. Hladni rat, ukratko, ponovo se razbuktava, američki mediji upravo vape za svjedočenjima s turobnog sovjetskog istoka, urednici na Zapadu otimaju se za intervjue i eseje komunističkih disidenata – New York Times na naslovnoj stranici objavljuje veliku priču o brutalnom obračunu Titova režima s jugoslavenskim intelektualcima – ali da bi nadahnuti tekst najuglednijeg hrvatskog disidentskog pisca izašao u američkim novinama, njegovi rođaci moraju oteti avion.

Ništa tužnije nećete pročitati u cjelokupnoj povijesti komunističke represije nad slobodnim duhom. Niste, jebiga, nikad čuli da je urednik The New Yorkera objavio Kunderinu antikomunističku „Knjigu smijeha i zaborava“ ucijenjen ultimatumom nekoga čehoslovačkog terorista što je oteo avion i podmetnuo bombu u stanicu podzemne željeznice: Milana Kunderu tih dana u Parizu dočekuju kao zvijezdu, čehoslovački intelektualci predvođeni Vaclavom Havelom pripremaju glasovitu Povelju 77, koja će u bezbroj prijevoda obići svijet, Solženjicin trijumfalno maršira Harvardom i Stanfordom, Czeslav Milosz drži predavanja na Berkeleyu – isti će New York Times, najzad, donijeti i uzbudljivu priču o tome kako je rukopis „Nove klase“ Milovana Đilasa onomad stigao do SAD-a – a potresni Bušićev tekst o stradanju Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji američke će novine objaviti tek kad otmičari otmu Boeing 727, a eksplozivna naprava ubije jednog policajca.

Kad se, međutim, pročita taj nesretni tekst – a u cijeloj razuzdanoj liturgiji oko beatifikacije Brunova rođaka Zvonka Bušića, čovjeka odgovornog za otmicu TWA-ova aviona i smrt njujorškog policajca, nitko nije vidio ni pročitao tekst zbog kojega se sve dogodilo – stvari učas postanu jasnije. Svatko tko je ikad bio novinski urednik poznaje taj užas, taj kad na urednički stol stigne nekoliko gusto kucanih stranica potpunih pizdarija od kojih se, sve da su skraćene na deset redaka, ne može udesiti niti „pismo čitatelja“: svaki urednik koji je ikad dobio takav tekst pomislio je jednako – „ovo ne bih objavio ni kad bi me sad ucijenili otmicom aviona“ – samo je Ben Bradlee imao nesreću da takav jedan imbecilni tekst zaista dobije ucijenjen otetim avionom.

Od prve rečenice – „nacionalno samoodređenje temeljno je ljudsko pravo“ – „Deklaracija glavnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga“ strašna je, tako duboko besmislena naplavina slova, da vam odmah postane jasno zašto u velikoj, epskoj priči o komunističkoj cenzuri duha u dvadesetom stoljeću Hrvatske i Hrvata nema niti u sitnim fusnotama otisnutim u nonparelu. Ne samo da se u ambiciozno nazvanoj Deklaraciji na nekoliko mjesta spominje ni manje ni više nego velikosrpska komunistička okupacija i genocid nad Hrvatima (da, genocid, da, okupacija, i da: i velikosrpska i komunistička), ne samo da se iznose bezočne glupe laži poput one kako je hrvatski jezik zabranjen, već se Jugoslavija izrijekom optužuje kao – „materijalni i duhovni izvor terorizma u Europi“!
Za one kojima se učinilo kako su teroristi oteli avion zahtijevajući da se objavi kako je komunistička Jugoslavija izvor terorizma, valja ponoviti: Zvonko Bušić te večeri drži četrdeset putnika otetog aviona i prijeteći eksplozivom traži da sve vodeće američke novine objave kako je „Jugoslavija materijalni i duhovni izvor terorizma u Europi.“

Kretenski tekst o „neljudskom jugoslavenskom internacionalizmu hitlerovsko-staljinističkog kalibra“ (da, zaboravio sam „hitlerovsko-staljinistički kalibar“, taj mi je dio najdraži) nije pri tom pisao neki nabrijani emigrant s minhenske bauštele sa završenom auto-školom za C kategoriju, već glavom najveći hrvatski emigrantski pisac, beatificirana ikona hrvatske inteligencije, najbolje što je hrvatski antikomunizam dao. Toga ljeta 1976. Danilo Kiš, eto, objavljuje veličanstvenu Grobnicu za Borisa Davidoviča, a Bušić piše maloumne pamflete Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga: do danas, tužnom činjenicom hrvatske slobodarske povjesnice ostat će podatak da je najznačajniji hrvatski antikomunistički disident svoj jedini tekst u uglednim zapadnim medijima objavio nakon ultimatuma otmičara jednog putničkog aviona.

Jugoslavija 1976. nije, dakako, bila uzorna građanska arkadija, bila je izvan svake sumnje policijska, totalitarna jednoumna država, ali milijuni stranaca koji su posve slobodno dolazili na odmor u Hrvatsku teško da su negdje mogli vidjeti tragove svirepog srpskog genocida nad Hrvatima. Stvar nije funkcionirala niti na simboličkoj ravni, onoj koju nacionalizam najviše voli: koji mjesec ranije, u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko nogometno prvenstvo, jugoslavenski selektor Hrvat na teren u Walesu izveo je jedanaestoricu sa sedam igrača hrvatskog Hajduka, bez ijednog jedinog igrača Zvezde i Partizana.

Štoviše, idiličnoj slici Jugoslavije na Zapadu malo je tko pridonio više od priglupog hrvatskog antikomunizma, čije su laži i preuveličavanja o okupaciji i genocidu bile kafanski argument svakom pijanom srpskom svatu koji bi drugove milicionere drčno pitao zašto je jugoslavenski diktator Hrvat, zašto je ministar policije Hrvat, zašto će čak petorica jugoslavenskih premijera biti Hrvati, a samo jedan u cijeloj povijesti SFRJ Srbin, i zašto je srpska himna „Bože pravde“ zabranjena, a hrvatska se svake ponoći intonira na državnom radiju.

Stvar je lako objašnjiva: hrvatske revolucionare nikad zapravo nije zanimao obračun s represivnim komunizmom, nego s Beogradom i Jugoslavijom. Vidjet će se to petnaest godina kasnije, kad konačno dobiju priliku napraviti svoju državu: u svoju će dosanjanu nezavisnu državu unijeti taksativno sve što nije valjalo u Jugoslaviji, baš svaku pojedinačnu točku paranoičnog komunizma, od narodnog jedinstva do unutarnjih neprijatelja. A otmičar aviona Zvonko Bušić, razočaran što je država stvorena na laži ispala lažna, na koncu će sam sebi prostrijeliti glavu.

Najtočnijom i najpreciznijom mjerom takve slobode ispali su tako njeni heroji Bušići, sam skorup pameti koja ju je sanjala. Ista je to pamet kojom će njihov hagiograf Tihomir Dujmović četrdeset dvije godine kasnije objaviti knjigu „Tko je ubio Zvonka Bušića?“, pa na promociji samodopadno ustvrditi kako je to „knjiga koju je odavno trebalo napisati“. Da ne znamo kako je riječ o osvjedočenom hrvatskom domoljubu, čovjek bi zaključio kako Dujmović sugerira da se Bušić trebao ubiti odavno, čak i prije nego što se ukrcao na let 355 iz New Yorka za Chicago.

Kako je to točno „odavno trebalo napisati“ knjigu o samoubojstvu čovjeka što se ubio prije svega par godina, ostaje tako tek retoričko trik-pitanje za testiranje kvocijenta hrvatske državotvorne inteligencije, one koja je u romantično vrijeme Solženjicina, Havela i Milosza svoje najslavnije tekstove u zapadnim novinama objavljivala ucjenjujući urednike, podmećući bombe i otimajući avione.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.