Nekidan smo u Ljubljani, u jednom šarolikom postjugoslavenskom društvu, raspravljali o tome tko ima besmisleniju instituciju.

Srbin za stolom odmah je postavio letvicu, i postavio je visoko: prije sedam godina, podsjetio nas je on, Skupština Srbije donijela je Zakon o pomorskoj plovidbi. I zaista, u državi koja mora nema ravno pet milijuna godina, ili barem dobrih sedam stoljeća – sve otkako je car Stefan Dušan Nemanjić, srpskoj historiji i mitologiji poznatiji kao Dušan Silni, raširio Srbiju od Jadranskog do Egejskog mora – Zakon o pomorskoj plovidbi zvuči kao sjajna zajebancija. U našem malom prvenstvu Jugoslavije u institucionalnom besmislu Srbija bi tako bila ozbiljan favorit čak i da Zakonom o pomorskoj plovidbi nije bilo predviđeno osnivanje, vjerovali ili ne – državne Agencije za istraživanje pomorskih nesreća!

Državna Agencija za istraživanje pomorskih nesreća u Srbiji, državi koja mora uopće nema – i u kojoj je posljednja pomorska nesreća zabilježena kad je ono u pliocenu, prije pet milijuna godina, Srbiju zadesila rijetka geološka nesreća i presušilo Panonsko more – zaista je dobar vic, ali ne samo da nije najbolji, nego nije najbolji niti u morskom žanru.

U Sloveniji, naime – javio se onda Slovenac – nekoliko ljudi u Ministarstvu za okoliš i prostor već dvanaest godina uredno zarađuje svoje plaće u – Komisiji za kitolov! I zaista, provjerio sam, Republika Slovenija je još od 2006. godine potpisnica Međunarodne konvencije za regulaciju kitolova i punopravna članica Međunarodne komisije za kitolov. U zemlji koja ni srdela nema dovoljno za komisiju s punim radnim vremenom – i koja tek nakon haške arbitraže i pomicanja granice u Piranskom zaljevu ima dovoljno mora da se nasuče manji kit – Komisija za kitolov zvuči kao odlična zajebancija, i u našem malom prvenstvu Jugoslavije u institucionalnom besmislu Slovenija bi preuzela ulogu favorita čak i da nije već tradicionalni domaćin zasjedanja Znanstvenog odbora Međunarodne komisije za kitolov, koje svakih par godina organizira na – Bledu!

Državna komisija za kitolov pri Ministarstvu okoliša i prostora, u državi koja nema okoliša i prostora niti za mladunče kita – i koja zasjedanja međunarodne komisije za zakonsku regulaciju kitolova organizira na idiličnom jezercu od niti jednog i pol kvadratnog kilometra – zaista je dobar vic, ali ne samo da nije najbolji, nego nije najbolji čak ni u ministarskom žanru.

Zakonska regulacija kitolova u Sloveniji i Zakon o pomorskoj plovidbi u Srbiji, naime, odlične su besmislice, ali u Crnoj Gori, javio se onda Crnogorac, već više od deset godina postoji, vjerovali ili ne – Ministarstvo rada.

U narodu koji je na svome, hm, ležernom odnosu prema radu izgradio cijelu kulturu i ispleo ozbiljnu mitologiju – koji, zaboga, već desetak godina organizira Otvoreno prvenstvo Crne Gore u izležavanju, i koji je toliko lijen da prije par godina čak ni u izležavanju nisu bili prvaci, već je titulu odnio neki Hercegovac iz Bileće! – Ministarstvo rada zvuči kao sjajna zajebancija. U našem malom prvenstvu Jugoslavije u institucionalnom besmislu Crna Gora bi tako bila novi favorit čak i da crnogorska Vlada ovih dana za usvajanje za jesenskoj sjednici parlamenta ne priprema pravo pravcati – Zakon o radu!

I zaista, Ministarstvo rada Crne Gore i crnogorski Zakon o radu dobar su vic, ali ne samo da nije najbolji, nego nije najbolji čak ni u žanru zakonske regulative.

I zakonska regulacija pomorske plovidbe u Srbiji, i zakonska regulacija kitolova u Sloveniji, i zakonska regulacija rada u Crnoj Gori, naime, odlične su besmislice, ali u Bosni i Hercegovini – javio se naposljetku Bosanac – prije par godina najozbiljnije je donesen, vjerovali ili ne, novi Zakon o igrama na sreću!

U Bosni i Hercegovini, državi dakle koja je sama prijestolnica nesreće – i koja je prema posljednjem izvještaju Ujedinjenih naroda po takozvanom „indeksu sreće“ zauzela čvrsto devedeset treće mjesto na svijetu, iza Libanona, Nigerije, Kirgistana, Hrvatske i Srbije, kao uvjerljivo najnesretnija zemlja Europe – sjajna je zajebancija već i sam koncept igara na sreću, a kamoli cijeli Zakon o igrama na sreću. U našem malom prvenstvu Jugoslavije u institucionalnom besmislu nesretna bi država Bosna i Hercegovina tako preuzela vodstvo čak i da tim Zakonom nije najozbiljnije reguliran državni monopol na tržištu sreće.

Državni monopol na igre na sreću u devedeset trećoj najnesretnijoj državi svijeta – državi toliko nesretnoj da je čak i državna Lutrija BiH prema financijskom izvještaju za 2017. u golemim gubicima, pa je lani, recimo, zatvorila sve poslovnice u Zenici! – složili smo se, dobar je vic i klasični oksimoron, iz leksikografske definicije oksimorona, ali ne samo da nije najbolji, nego nije najbolji niti u oksimoronskom žanrua.

U Hrvatskoj – javio sam se konačno i ja – prošlog tjedna je zbog pobune protiv predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića iz stranačkog članstva isključen ličko-senjski župan Darko Milinović, pripadnik tvrde struje vladajuće stranke.

Srbin, Slovenac, Crnogorac i Bosanac na to su me zbunjeno pogledali – kakva je to besmislica?

Eh, kakva. Milinovića je iz stranke isključilo, vjerovali ili ne, Vijeće časti HDZ-a.

I srpska Agencija za istraživanje pomorskih nesreća, i slovenska Komisija za kitolov, i crnogorsko Ministarstvo rada, i bosanskohercegovački Zakon o igrama na sreću, naime, odlične su besmislice, ali Vijeće časti HDZ-a – trijumfalno sam zaključio – najbesmisleniji je oksimoron i najveća besmislica u cjelokupnoj povijesti besmisla. Više je kitova ulovljeno u Bledskom jezeru i više znoja proliveno u Crnoj Gori, više je sreće u Bosni i Hercegovini i više pomorskih nesreća u Srbiji, nego što je ikad bilo časti u HDZ-u.

– Vijeće časti HDZ-a?! – u nevjerici su ponovili moji drugovi. – Svaka čast!

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.