Da ne bi bilo daljnjih nesporazuma – kad je već bilo nesporazuma oko termina – usred predavanja budućim se kućnim ljubimcima u Svečanoj dvorani ukazala i sama Kolinda Grabar-Kitarović

Tko je zajebao, je li bila riječ o nesporazumu, je li do šuma u komunikaciji ili do zimskog pomicanja sata, đavo će znati, tek Dan otvorenih vrata na Pantovčaku – gdje je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u okviru akcije „Udomi, ne kupuj“ primila volontere iz Mreže udruga za zaštitu životinja, pruživši im punu podršku u kampanji za udomljavanje pasa i drugih kućnih ljubimaca iz azila – zakazan je za subotu, 27. listopada, a studenti novinarstva sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti u predsjedničkoj su se vili pojavili cijeli dan ranije, već u petak.

Tko je, rekoh, zajebao – je li do studentske referade ili do predsjedničinog protokola – ne zna se, ali da se zajebao, zajebao se. To, naime, da su studente novinarstva iz azila na FPZ-u profesori kod Kolinde Grabar-Kitarović doveli zapravo na udomljavanje, u okviru akcije udomljavanja ljubimaca, očito je iz ostatka protokolarne informacije iz Ureda predsjednice, u kojoj je objašnjeno kako je predsjedničina glasnogovornica Ivana Crnić studentima novinarstva u okviru kolegija „Umijeće intervjua“ održala predavanje na temu ‘Kako intervjuirati predsjednicu/predsjednika države'“.

Da ne bi bilo daljnjih nesporazuma – kad je već bilo nesporazuma oko termina – usred predavanja budućim se kućnim ljubimcima u Svečanoj dvorani ukazala i sama Kolinda Grabar-Kitarović, a da ne bi bilo ni onog posljednjeg, najsitnijeg nesporazuma, predsjednica je u naručju držala kujicu Kiku, šestomjesečnu mješanku labradora i terijera koju je – uz veseli lavež i mahanje repova egzaltiranih hrvatskih medija – prije dva-tri tjedna udomila iz jednog virovitičkog azila za napuštene pse. O tome je mrtav ozbiljan i živ ushićen izvijestio i sam Fakultet političkih nauka, ponosno na svojoj službenoj stranici objavivši kako su „studenti imali priliku upoznati i Kiku, ‘prvog psa Republike Hrvatske'“.

Studenti novinarstva sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, kako se dalo vidjeti na fotografijama, bili su oduševljeni rijetkom prilikom da se uslikaju i popričaju s mješankom Kikom, koja je s budućim kolegama nesebično podijelila svoja iskustva iz Predsjedničkih dvora, te im udijelila nekoliko vrijednih profesionalnih savjeta. Studenti iz azila na FPZ-u saznali su tako da je kod intervjua s predsjednicom/predsjednikom države najvažnije gledati u oči i veselo mahati repom, te pažljivo slušati i ne lajati dok to predsjednica/predsjednik ne odobri. Kujica Kika pojasnila im je i to da kad nekog od mladih terijera/labradorica s FPZ-a – ukoliko to, dakako, uopće zasluži – jednog dana udomi predsjednik/predsjednica, neće biti privatni kućni ljubimac, već službeni, dakle državni, u vili na Pantovčaku.

Da, odgovorila je Kika, baš poput Ivane Crnić.

U svom pak predavanju – hvala, Kika, izvoli kolačić, dobra cura – gospođa Crnić, i sama s Fakulteta političkih znanosti, odakle ju je Kolinda Grabar-Kitarović udomila još dok je bila ministrica vanjskih poslova, studentima je objasnila kako je posao kućnog ljubimca predsjednice/predsjednika države velika odgovornost – „novinar je predsjedničin/predsjednikov najbolji prijatelj“ – ali i to da je jednako velika odgovornost i obaveza njegova vlasnika. U uređenim i civiliziranim demokratskim društvima, kakva je Republika Hrvatska, vlasnik kućnog ljubimca obavezan je, recimo, za njim skupiti, hm, znate već na što mislim, to malo… kad pas napravi, no?

– Sranje! – glasno je iz zadnjeg reda dobacio neki pavijan, mangup koji je novinarstvo ionako upisao sanjajući da postane pi-ar Lille Bačić.

Dobro, kiselo se nasmijala gospođa glasnogovornica nadglasavajući grleni cerek studenata FPZ-a, mi u public relationsu svakako ne bismo upotrijebili tu riječ, jer sva svrha i cijeli smisao public relationsa – eto zgodnog šlagvorta – jest u tome da se stvari nikad i ni pod kojim okolnostima ne nazivaju pravim imenom. Gdje smo stali?

Da: u uređenim i civiliziranim društvima, kakva je Republike Hrvatska, vlasnik mora, je li, skupljati za svojim kućnim ljubimcem, poput onog slučaja – evo zgodnog primjera – kad je Ivana kao glasnogovornica Ministarstva vanjskih poslova u jednoj manjoj, bezveznoj narko-aferi u hrvatskom konzulatu u Los Angelesu, pa recimo loše reagirala, a gospođa Grabar-Kitarović spremno zasukala rukav, pa pokupila za njom i zataškala tu nezgodnu, je li, cijelo to, kako bismo rekli, no?

– Sranje!

Hvala, Domagoj, shvatili smo.

Tako su, u vedrom raspoloženju i druženju s Ivanom i Kikom, studenti iz Azila političkih nauka naučili osnove intervjua s predsjednicom/predsjednikom – sjedni, lezi, drži ovo, daj šapu, k nozi, miran, daj to, daj pitanja Smrtiću, bravo, baci ovo pitanje, fuj to, dobar novinar, evo kolačić, nema više pitanja – sve, shvatili ste, po najvišim kinološkim standardima i strogim zahtjevima Mreže udruga za zaštitu novinara.

A predsjednica/predsjednik Kolinda Grabar-Kitarović poslala je institucijama političkog i ekonomskog sustava sistema jasnu poruku: „Udomi, ne kupuj“. Zašto, naime, kupovati novinare – zašto trošiti budžetske pare ili dividende na poklone, satove, mobitele, laptope, putovanja i hotele, da biste u nekom od legla u sumnjivim hrvatskim redakcijama kupili „rasnog“ i „čistokrvnog“ novinara s krivotvorenim pedigreom i godišnjom nagradom Hrvatskog novinarskog društva – kad na Fakultetu političkih nauka deseci mladih novinara čekaju da im netko pruži topli ured za odnose s javnošću?

Neće, naravno, svatko od njih imati sreću da jednog dana bude glasnogovornik na Pantovčaku, ili da za HTV radi ekskluzivni intervju s predsjednicom/predsjednikom, i s njom/njim putuje po Južnoj Americi i Australiji, ali ne bi mračnim kvartovima hrvatskog interneta lutala krda novinara lutalica kad bi svakog pudla/pudlicu s Fakulteta političkih znanosti udomila barem neka manja županija ili austrijska seoska banka, ako već ne kakav telekomunikacijski koncern, državna kompanija, ministarstvo ili premijer meka srca?

Udomi, ne kupuj.

Jednom uškopljen, steriliziran i cijepljen, bit će taj novinar vjeran i odan, neće lajati, neće gristi niti režeći pokazivati zube, objavit će sve što se od njega zatraži, ili pak poslušno svakog jutra sastavljati priopćenja, izjave i statuse za Twitter i Facebook. A od svog vlasnika tražit će tek malo pažnje, češkanje iza uha i malu kućicu u vrtu, ili barem stan na Šalati. I da ga jednom mjesečno prošeta na kakav gospodarski forum u Dubrovniku, turistički sajam u Wroclawu ili europski summit u Bruxellesu.

Zauzvrat, udomljeni će novinar biti zahvalan cijeli život – ili barem dok vlasniku traje mandat – i nikad se neće pobuniti kad mu se o nekome ili nečemu zabrani, je li, to što već kućni novinari rade, no?

– Pišanje!

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook i UŽIVO na ovom linku.