Kad je Željko Komšić osvojio prvi mandat u Predsjedništvu mislio je, pomalo naivno, da će značajno promijeniti političko ozračje u BiH, da će dokazati i pokazati da može „dostojno i pravedno“ predstavljati Hrvate, računajući i one koji mu osporavaše i mandat i hrvatstvo.

Nije napravio ništa vrijedno pamćenja, nikakav pomak kojeg bismo osjetili, ili ga se sjećali. Ovom zadnjem, trećem dakle, mandatu prethodila je panična reakcija Dragana Čovića koji nije imao ništa efikasno da zaustavi Komšića osim kukavnog apela bošnjačkim biračima da se okanu hrvatskog člana Predsjedništva. Svjedoci smo, predsjednik DF-a po treći put se zakleo Bosni i Hercegovini. Ovaj put, zaista, nije mislio ništa ozbiljno. Kandidirao se tek da se naruga Draganu Čoviću, da poremeti njegovo nerazumno koketiranje s Dodikom, da mu put Mostara usmjeri bulumentu savjetnika, da mu zatvori ured u Mostaru, da zabrinutu Elizabetu Gojan sa HTV-a šokira izjavom: Znate, ja volim ovu zemlju!

 Komšića je u treći mandat vodio ljudski inat i politički kenjčiluk. Ništa drugo! Dragan Čović i HDZ BiH sada kreću u bitku za promjenu Izbornog zakona. A, ta promjena nebi trebala biti bitka, da je sreće to bi bila normalna demokratska procedura, jedan civilizacijski proces u parlamentu. Ali tko i s kim to provesti? Takvih, demokratski „nasađenih“ i civilizacijski orijentiranih u ovoj zemlji – nema! Ili ima, ali posve, posve, malo. Normalno je, i logično, da Hrvati biraju člana predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“. Ali, kako?
I laik znade da je to moguće ostvariti jedino preko teritorijalne jedinice, razumljivije rečeno, preko – trećeg entiteta. Pa, u čemu je spor?

U tome što u HDZ-u ne smiju o tome zucnut. Osjetio je već jednom Dragan Čović ovlasti visokog predstavnika, neda mu se više stavljat na kocku silne sinekure i svakovrsnu nedodirljivost. Stoga je namolio Milorada Dodika da on iskaže iskrenu i bratsku zabrinutost za Hrvate u BiH. Njemu, koji na komemoraciji jasenovačkim žrtvama čitav hrvatski narod naziva genocidnim, zločinačkim i poganim, Čović je povjerio brigu o političkim pravima svoga naroda. Njemu koji se izrugiva s hrvatskim žrtvama u Republici srpskoj, koji bagatelizira biskupa Komaricu, koji je zaštitno lice političkog primitivizma.

Više je političkog autoriteta u portirnici američke ambasade nego u Predsjedništvu BiH

Umjesto da zasuče rukave i ozbiljno počne razgovarati sa svim politički utjecajnim faktorima u BiH (Bošnjacima, uredom OHR-a, OSCE-a, ambasadom SAD-a, itd.) i da konačno skine sa dnevnog reda pitanje izbornog zakona. Koji, nota bene, neće ništa suštinski promijeniti. Kakva je razlika između Komšića i Čovića kao članova predsjedništva? Kakvu to blagodat od jednog ili drugog osjeća ljubuški ratar ili srednjobosanski stočar? Ama baš nikakvu!

Stoga bi bilo politički veoma pametno, čak mudro, maksimalno surađivati kod uspostave vlasti, što prije krenuti ka normalizaciji bitno narušenih odnosa u državi, eda bi praktično Čović i suradnici pokazali da zaista streme ka, do profanosti eksploatiranom, „europskom putu“. Bilo bi dobro ne inzistirati na suludoj teoriji tko može biti Hrvat (Srbin ili Bošnjak, svejedno), ne dovoditi se u situaciju poistovjećivanja s „crvenim sultanom“ Enverom Hoxhom koji je svojevremeno dao napraviti katalog albanskih imena. Roditelji su mogli novorođenčetu nadjenuti ime samo s toga spiska, nikakvo drugo. Zar da i danas, debelo u 21-om stoljeću, nečiju nacionalnu pripadnost određujemo po imenu? Tko je taj što drži nacionalni kantar i određuje tko može ući u blaženstvo određenog plemena, a tko ne?

Na stranu oni kalkulanti koji do podne promijene tri nacionalnosti. Ali, i to su naučili od vodećih nacionalnih političara koji su se također „naprolamali“ raznih nacionalnih pripadnosti. Zavisno o privilegijama. U svakom slučaju, Željko Komšić će imati jedan relaksirajući mandat. Hoće li pomaknuti stvari s mrtve točke, ili neće, nije ni bitno. Hoće li Čović poduprijeti uspostavu vlasti ili će posegnuti za određenim uvjetima, hoće li Dodik prestati „ma'nitat“ – nije zglave važno! Za našu budućnost odlučujuće je raspoloženje Trumpove administracije. Odgovorno tvrdim, a iskustveno potkivam: Više je političkog autoriteta u portirnici američke ambasade nego u Predsjedništvu BiH, parlamentima i uredima predsjednika najvećih stranaka – zajedno!

Autor kolumne je predsjednik Skupštine Društva novinara BiH.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.