„Kako je igrala Hrvatska?“ Dok sam živ neću zaboraviti taj glas.

Nekoliko dana ranije Vukovar je sravnjen pao, iz studene magle još su odnekud dopirali daleki reski rafali, a gospođu iz podruma – posve bijele kose, prekrivene prašinom i vidljivim tragovima zgrušane krvi – u kratkom razgovoru s mladim reporterom iz Splita nakon devedeset dana pakla zanimalo je samo to. „'Kako je igrala Hrvatska’?!“, ponovio sam zbunjen.

„Pa ono prije desetak dana, u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo… no, zaboga, protiv Slovačke, sedamnaestoga!“, gotovo da je vikala nesretnica, pa se naglo osvrnula oko sebe i nastavila tiše. „Znate, mi ovdje pod granatama nismo imali ni struju ni televizijski signal.“ „Hrvatska – Slovačka, sedamnaestog studenog?“, pitao sam zbunjen. „Da“, rekla je ona. „Gospođo“, uhvatio sam je za ramena, „ne postoji lijepi način da vam to kažem, ali ta će se utakmica igrati tek za dvadeset osam godina.“ „Za dvadeset osam godina?! Ne valjda?“, gledala me zaprepašteno. „Bojim se da je tako“, potvrdio sam tiho. „Recite“, rekla je glasom punim strepnje, „hoće li dečki barem igrati za nas? Za Vukovar? To je sve što nam je preostalo, samo da Hrvatska pobijedi Slovačku! Samo to, samo da Slovaci plate, da znamo da nije bilo uzalud!“

„Gospođo!“, prekinuo sam je nježno, gledajući ravno u njene krupne, prestrašene oči. „Naravno da će protiv Slovačke igrati za Vukovar. Za što bi drugo igrali? Razmislite malo: zašto se igraju kvalifikacije za Europsko prvenstvo, zašto se uopće igra nogomet?“ „Naravno, oprostite“, stigla je reći prije nego je u podrum ruševne kuće bučno nahrupio ogromni jedan pijani bradati četnik s automatskom puškom i golemom kokardom na šubari.

„Idi čedo u pičku materinu!“, otelo mi se iz suhih usta. „Mislio sam da su Slovaci.“

Zaista, za što bi drugo hrvatski nogometaši igrali protiv Slovačke, ako ne za Vukovar? Rane su, što se kaže, još svježe, pamte u gradu na Vuki kako su ta dva naroda do jučer živjeli zajedno, prijateljevali, ženili se i umirali zajedno, nitko nikad nije gledao tko je Hrvat, a tko Slovak. I tko god kaže da je oduvijek znao kako je glasoviti češki Nijemac August Šenoa po majci bio Slovak, ili da je rođeni Slovak bio i čuveni naš jezikoslovac Bogoslav Šulek, pravim imenom Bohuslav, budite sigurni da laže. Nikad se i nigdje nije ta stvar gledala.

Dali smo tako Šenoi i Šuleku naše najsvetije, sve što smo imali, naš jezik, i kako su nam oni vratili? Jedan nas je otvoreno zajebavao – „Oj, budi svoj! / Al’ brat ti budi braći“ – a drugi narogobatio hrvatski jezik i izmislio „munjovod“, „ozračje“, „glazbu“, „ushićenje“ i „bodrenje“, sve da Hrvat više nikad na utakmici ne bi elektrizirao atmosferu pleh muzikom i frenetičnim drukanjem.

A Hrvat, ubogi naivac, i dalje je radije bio „brat braći“ Slovacima, nego „svoj“ za sebe: njemu je, recimo, dovoljno bilo što je slavni hrvatski kardinal i zagrebački nadbiskup Juraj Haulik žestoki protivnik Mađarske, pa mu na kraj dobre i blage hrvatske pameti nije padalo kako taj rođeni Slovak – da, gospodo, Slovak – zapravo radi za Beč.

I da svega nekoliko mjeseci prije te strašne jeseni, u ožujku 1991., nije u Hrvatskoj obavljen popis stanovništva, nitko u Vukovaru ne bi ni znao da je među njima čak stotinu četrdeset i sedam Slovaka. Kad su shvatili, bilo je kasno. Do kraja godine, nakon devedeset dana pakla, u preživjelih vukovarskih Hrvata živa je ostala samo tiha nada da će nekad, jednog dana hrvatska nogometna reprezentacija osvetiti Vukovar. „Samo to, da znamo da nije bilo uzalud.“

Nesretnice iz vukovarskog podruma prvi put sam se stoga sjetio prije dva mjeseca, kad je Hrvatska igrala prvu kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo protiv Slovačke u gostima – i to baš u Trnavi, Haulikovu rodnom gradu! – a vjerni hrvatski navijači preplavili grad i pred prestravljenim slovačkim prolaznicima skandirali „Vukovar! Vukovar!“. Drugi put sjetio sam je se u subotu, pred drugu, odlučujuću utakmicu Hrvatske i Slovačke, vidjevši dirljiv status predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović na Facebooku: „Sretno večeras, Vatreni, igrajte za nas, za Hrvatsku, za Vukovar!“

Na poziv vrhovne zapovjednice, a u brk Bohuslavu Šuleku, Riječani su namunjili ozračje limenom glazbom i ushićenim bodrenjem – pardon, naelektrizirali atmosferu pleh muzikom i frenetičnim drukanjem – i kad ga je Ivan Perišić, koji se nije ni rodio dok su Hrvatskom drmali Haulik i Šenoa, zabio za 3-1, a stadion eksplodirao u zbornom „Vukovar! Vukovar!“, slovački su reprezentativci zahvaljivali Bogu što pakao na Rujevici traje devedeset minuta, a ne devedeset dana.

„Ovu pobjedu i plasman na Euro valja posvetiti onima kojih se sa pijetetom i ponosom prisjećamo: gradovima herojima Vukovaru i Škabrnji!“, nakon utakmice podsjetio je komentator Joško Jeličić. „Opet smo cijelu zemlju učinili ponosnom i sretnom. Ovo je za Vukovar!”, potvrdio je i selektor hrvatske reprezentacije Zlatko Dalić. „Naravno, da naglasimo ponovno, ovu pobjedu poklanjamo Vukovaru”, prisnažio je i Marijan Kustić, šef Hrvatskog nogometnog saveza.

U gradu na Vuki, jasno, vijest o pobjedi nad Slovačkom u odlučujućoj utakmici za Vukovar dočekana je euforično. Davno je bilo kad su Vukovarci posljednji put dobili jednu tako veliku pobjedu: onih 2-0 nad Islandom 2013., u odlučujućoj utakmici kvalifikacija za Mundijal u Brazilu – koju je Joe Šimunić ukrasio povicima „Za dom!“, a selektor Niko Kovač „posvetio gradu heroju“ – Vukovar je odavno potrošio, a počasni gol u porazu 1-2 protiv Engleske na Wembleyu, kojega je 18. studenoga prije točno godinu dana Vukovaru posvetio strijelac Andrej Kramarić, ionako je zapravo bio poklon engleskog stoperskog para Dier-Stones. Pobjeda nad Slovačkom Vukovaru je stoga bila upravo nasušno potrebna, posebice ako se zna da prema posljednjem popisu stanovništva ondje i danas živi šezdeset osam Slovaka i sedamnaest Čeha, koji se nikad nisu pomirili s raspadom Čehoslovačke.

Razumljivo je stoga što je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava oduševljen poklonjenom pobjedom. „Što ćemo s ovih 3-1? Mi smo na sjednici Gospodarskog vijeća već napravili jedan okvirni plan, golom Nikole Vlašića izgradit ćemo Drvno-tehnološki centar i Agrotehnološki centar za skladištenje povrtlarskih i voćarskih kultura, Petkovićev gol bit će dovoljan za završetak dogradnje infrastrukture Luke Vukovar, a onim lijepim golom Ivana Perišića mislili smo u obnovljenom vodotornju urediti rotirajući riblji restoran sa bandži džampingom.“

„Šteta što Perišić nije zabio i onu šansu za 4-1, mogli smo pokriti i šezdeset milijuna kuna minusa u gradskom proračunu za 2020. godinu“, uzdahnuo je predsjednik Gradskog vijeća Vukovara Tomislav Šota. „Ali znate kako kaže izbornik Dalić: valja biti ponizan. Uostalom, bit će prilike već u utorak u Puli, u presudnoj prijateljskoj utakmici za Vukovar protiv Gruzije.“

Zato sretno danas, Vatreni, igrajte za nas, za Hrvatsku, za Vukovar!

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad