Izložba pod nazivom „Nikada im bolje nije bilo“ o svakodnevnom životu nekadašnjih prosečnih građana u SFR Jugolaviji između 1950. i 1990. godine kustosice Ane Panić prikazana je u dva dela, i to „Ritam života“ i „Ritam godine“.

Navodeći da je svakodnevnicu bilo teže prikazati i zato što je se svaki Jugosloven sjeća drugačije, Panić je rekla da i ovom izložbom Muzej historije Jugoslavije čuva sjećanja dobra i loša, a mlađim generacijama prikazuje neke različite perspektive života u zemlji koje više nema.

„Kroz ritam života mi vodimo posjetioce kroz jedan prosječan život običnog čovjeka, od obrazovanja, djetinjstva, preko vaspitanja, indoktrinacije kroz pionire, izgradnje, akcija, JNA, zatim se taj čovjek zaposli gde pričamo priču o radnom mjestu, od samoupravljanja do kasnijih pragmatičnih zanimanja, poput sekretarice“, ispričala je Panić.

Na izložbi je prikazana i stanogradnja u okviru koje je rekonstruisana jedna soba, odnosno stan, ali koji je modernistički jer je fokus na promjenama koje su se desile u periodu koji izožba obuhvata.

„Prikazan je i konzumerizam, što jeste nešto što je specifikum Jugoslavije, koja je uvijek bila između Istoka i Zapada, pa tako i između socijalističke i kapitalističko-konzumerističke zemlje i taj ‘Ritam života’ završavamo socijalnim pravima, odnosno pričom o penzionom osiguranju, zdravstvenom sistemu koji je vremenom postajao sve bolji“, navela je kustos izložbe Panić.

„Ritam godine“ prikazuje javni život Jugoslovena, a čine ga praznici, za koje je Panić rekla da su nešto što legitimiše svaku državu i slavi ono što zapravo predstavlja osnovnu paradigmu te države.

„U socijalizmu su svi praznici skoro promjenjeni, prije svega je trebalo negirati i anulirati religiozne praznike iz prethodnog perioda, a sa druge strane to je bilo logično, jer se stvorila nova država koja je imala stanovništvo tri različite vjeroispovesti, koje je trebalo homogenizovati.“

Ovom izložbom u Muzeju historije Jugoslavije postavlja se pitanje da li je tada život svima koji su živjeli u toj državi bio bolji, a potvrdan odgovor na ovo pitanje, kako je ustvrdila Panić, može se dobiti svakodnevno od posjetilaca izložbe, uz nostalgične priče i žal za mladošću.