Priča o Eko zoni Zelenkovac počela je 1986. godine, na mjestu bivšeg kamenoloma, u dubokim šumama regije Mrkonjić Grada. I ta uspješna priča dokaz je da volja i želja jednog čovjeka mogu promijeniti, ako ništa, mali dio svijeta.
Boro Janković, pjesnik, slikar, drvodelja i graditelj, osnovao je i napravio ovaj čudni drveni gradić, kroz koji prolaze potoci i koji izgleda kao iz bajke. Uspio ga je i zaštititi, a očekuje se i ključni pozitivni korak države, koja bi, de iure, potvrdila status ove zelene oaze.
“Sve sam sam napravio“, kaže Boro, dok hodamo ka vrhu planine Dimitor, iznad Zelenkovca. “Bilo je tu raznih problema, nerazumijevanja i čega sve ne“, dodaje. I mogu samo zamisliti kako jedan umjetnik i vizionar može izgledati lokalnom stanovništvu, ili pak vlastima, sa svojom “suludom” idejom gradnje drvenog grada u šumi, čija je svrha, “po naški”, da se siječe i prodaje drugim zemljama za male pare.
No, Boro nije odustajao. Od 1986. do danas, Zelenkovac je postao mjesto koje su pohodili mnogi putnici namjernici, stranci i domaći, mladi i stari, pankeri, gospoda i gospođe. Jazz festival, koji se na Zelenkovcu održava tradicionalno neredovno, ugostio je mnoga poznata imena, poput Vasila Hadžimanova, ili Vlatka Stefanovskog. I svi su bili smješteni u drvenim kolibama, koje je Boro pravio. Sve osim jedne, koju su svojim rukama napravili Francuzi, bračni par koji na Zelenkovcu praktično živi već nekoliko godina.
Pierre je nuklearni fizičar, naučnik, Zoe psihologinja i tu su se obreli slučajno, valjda lutajući bespućima ovog dijela Bosne i Hercegovine. Otišli su da bi se ponovo vratili, a danas volontiraju u galeriji ovog drvenog grada, uživajući u miru, tišini i neobičnoj energiji koju vam pruža neobičan spoj šume, vode i rokenrola, koji non-stop svira u glavnoj “zgradi” eko-zone, a koju zovu galerija.
To i jeste galerija, u kojoj Boro izlaže svoje i radove svojih prijatelja, koji mu proslijede slike. Spomenuti Francuzi su naučili i nešto našeg jezika, dovoljno za osnovno sporazumijevanje sa gostima. Na parkingu je njihov bijeli kombi, čija je zadnja strana pretvorena u spavaonu, a vrata u biblioteku.
“Genijalno, ovo je život“, pomislio sam. Dakle, putuješ, upoznaješ ljude, uz to čitaš knjige, skrasiš se privremeno na ovom prelijepom mjestu, još napraviš bungalov golim rukama i živiš. Samo živiš, za razliku od većine, zabavljene materijalnim dobrima, jeftinom zabavom i mišlju “kako i od koga danas uzeti 20 maraka”.
Nas je dočekala neobična noć u galeriji; oko osam naveče sve je bilo skoro pusto, na gornjem spratu, nedavno izgrađenom, sjedio je neobičan par i slušao muziku sa mobitela. Sjeli smo da popijemo kafu i okrijepimo se nakon trosatnog puta iz Sarajeva. Nakon 20-ak minuta, pridružuje nam se čitava četa ljudi, njih 40-ak, te počinje pravi pravcati dernek.
Onaj čudni par uzima gitare i cura počinje pjevati “Mercedes Benz” od Janis Joplin. Možda i najbolja akustična izvedba ove pjesme koju sam ikada čuo. Rundek, EKV, Ray Charles… Dok se pjesme redaju i ljudi piju svoje pivo i domaću rakiju, zaključujemo da je najbolje da, ipak, odemo u bungalov i pripremimo se za sutrašnji tradicionalni uspon na vrh Dimitora, Mali Dimitor, u organizaciji Planinarsko-ekološkog društva Vidik iz Mrkonjić Grada. Stari kažu da treba otići kada je najbolje i poslušali smo ih.
Ustajemo oko 7 sati, umivamo se na izvoru pored bungalova, spremamo se i krećemo. Mali Dimitor (1483 m/Nv) je udaljen od Zelenkovca oko tri sata hoda. Tura je predivna, kroz šumu i preko livada, još uvijek prekrivenih snijegom, uz smijeh i radost stotinjak planinara, uglavnom članova lokalnih planinarskih društava iz Mrkonjić Grada, Banjaluke, Šipova i Jajca.
Kolege iz banjalučkog PD Kozara su nam bili domaćini, u punom smislu te riječi, te smo Mali Dimitor popeli sa njima. Priča je svuda ista – mladi, uglavnom, nisu zainteresovani da se penju na planine, krajnji domet je izlet automobilom do prve kafane na obližnjem brdu, gdje se, uz muziku i piće, “odmori” par sati, a potom vraća na asfalt i beton. Nedostatak novca se, uglavnom, navodi kao razlog za navedeno.
No, nakon rasprave, složili smo se da je, ipak, do nedostatka volje ili nedostatka informisanosti u vezi sa onim što ova lijepa zemlja ima ponuditi besplatno i u čemu je jedinstvena u Evropi – čist zrak i voda i zdrave šume, koje liječe ljude zakovane u šarenilo grada i buku koja ih polako pretvara u nervozna i čangrizava bića, otuđena od prirode.
Nakon sedam-osam kilometara, par pauza i tri sata hoda, stižemo na Mali Dimitor. Pogled je nevjerovatan – Klekovača, Ovčara, Malovan, Šator, Cincar, Lisina, Čemernica, Vlašić… Sve ove planine se vide u svom punom sjaju i veličini, uprkos oblacima koji ih okružuju.
“Vidiš ovo malo brdo tu, ispod?”, pita Boro. “To ti je Kuromrz”, odmah dodaje. Dok se smijem, pada mi na pamet kako su ljudi, nekad, vrlo jednostavno davali imena planinama, po onome što je najupečatljivije.
Tako je i sa Kuromrzom. Fascinantno je što sa vrha vidite samo šumu, gdje god se okrenete. Šuma, šuma, još šume… U daljini se vidi i kanjon Sane, koji siječe brda i planine, a dok uživamo u pogledu, saznajemo da “oni”, kako ih nazivaju, žele pregraditi ovaj simbol Krajine branom u mjestu Medna. Nekad imam utisak da su “oni” redom bili dabrovi u nekom od prošlih života i da je suština njihovog postojanja gradnja brana, od kojih lokalna zajednica i narod, sudeći po dosadašnjem iskustvu, nema ama baš ništa. Dok ovo čitate, Koalicija za Sanu organizuje proteste, u nastojanju da se spasi što se spasiti može, jer su bageri počeli kopati.
Od Malog Dimitora, vraćamo se ka Zelenkovcu, putem kroz bukovu šumu i preko Kozjih strana. Šume ovog područja su posebne: srebrna bukva, prošarana ponekim stablom jele, uz mnoštvo izdašnih izvora, koji formiraju potoke. Kažu da je baš u toj šumi smješten izvor sa možda i najčistijom vodom u BiH. Naravno, naša zemlja je puna čistih i divnih izvora, a kriteriji su različiti, pa uz smiješak prihvatam i odobravam tvrdnju o čistoći vode. Kozje strane su goli greben – sa jedne strane je provalija, a sa druge šuma; dok hodate takvim terenom, ne možete a ne razmišljati o ravnoteži koja je potrebna za svaki korak, baš kao i u životu. Pogrešan korak znači nevolju, što je na svojoj koži osjetio i lokalni iskusni planinar, koji se, kako kažu, “živ polomio” na tom mjestu prije nekoliko mjeseci. Preživio je.
Po povratku u Zelenkovac, dočekuje nas domaća riblja čorba i razgoren kamin u galeriji. Ljudi se polako razilaze, blato i smijeh na sve strane. Ruta Zelenkovac – Mali Dimitor – Zelenkovac duga je oko 15 kilometara i pogodna je za osobe bez previše planinarskog iskustva, ali sa dobrom fizičkom spremom. Staze su markirane i ne postoji opasnost od mina.
Eko-zona Zelenkovac udaljena je tri sata vožnje od Sarajeva ili Mostara, te na sat i po od Banjaluke, a nalazi se na Zelenoj liniji koncepta održivog razvoja planina i turizma Via Dinarica.
Zelenkovac je idilično, neobično i idealno mjesto za odmor sa porodicom, ili pak sa prijateljima željnim drugačije zabave. Jedno od rijetkih mjesta koje vam pruža ono što poželite, a sve ostalo je na vama.
