"Vukov konak" je zaista vukov konak. Još ako se Vukov konak nalazi na Vučjoj luci, onda vam je jasno da je to mjesto opasno i pogubno po nervozu izazvanu viškom ili manjkom sna, ili ipak vječitim pitanjem u subotu ujutru "gdje ćemo danas?"
Vučja luka dio je Crepoljskog, pola sata vožnje od Sarajeva, u pravcu Hreše, malog mjesta uvaljenog u neobične stjenovite izbočine okružene borovinom, izvorima i livadama, koje gleda na Sarajevo. Hreša je i vrsta bijelog kamena, tvrdog, ali lijepog i otpornog, baš poput vukova koji vladaju tim dijelom Sarajeva. Naši su vukovi stidljivi i teško ćete ih sresti, ili čuti kako zavijaju u noćima punog mjeseca. Raduje me što ih ima i što ih osobe sa puškama u rukama, a koji se lažno predstavljaju kao lovci, nisu skroz istrijebili.
Vukov konak je kompleks, grupa nekoliko drvenih i zdanja savršeno uklopljenih u duboke šume Vučje luke i Crepoljskog. Mogu zamisliti kako su u takvim prostorijama, prije 200 godina, živjeli i naši preci. To surovo vrijeme, kada se nabavljalo samo ono što nam treba i izbjegavalo ono što ne treba, nasuprot današnjem gomilanju bespotrebnog i izbjegavanja potrebnog. Ljudi su zaboravili šta je vatra i koliko nam znači. Zaboravili su da životinju trebaš uloviti i ubiti golim rukama, ako je želiš jesti.
“Ljudi su se, dakle, otuđili od Majke Prirode, koja ih, kao i svaka majka, uvijek prima nazad u svoj zagrljaj, ma kakvi bili”.
Vukov konak je upravo jedno od takvih mjesta, naizgled surovih i nepristupačnih, ali toplih i srdačnih iznutra. Ovom starom kućom gospodare Jasmin i Nepu Šahinpašić, sa svojim kćerkama Iitom i Aimi. Jasmin je iz Sarajeva, Nepu iz Finske, te dok boravite u samoj kući, čujete barem tri različita jezika, što daje zaista posebnu čar konaku. Kažem barem tri, jer Jasminu uvijek pomaže neko „sa strane“, avanturista ili backpacker iz ove ili one zemlje. Donedavno je to bio jedan Katalonac, a odnedavno irski par. No, bez obzira koliko ih je i odakle su, moraju brinuti o magarcima Ansi i Taunu, kozi Ruži, mački Peki, šar-planinki Doni i haskiju Lumiju. Čitava mala farma!
“Tu smo stalno od 2013. godine“, počinje Jasmin, dok pijemo čaj od čubre, majčine dušice. “Teško je, da se ne lažemo, ali sve ima svoje“, kaže.
Dakle, tu su neprekidno već dvije godine, a preselili su se iz Ljubljane, nakon što je Jasminova majka neočekivano preminula.
“I danas, da ne radim u svojoj ‘industriji’, vjerovatno ne bi uspjeli platiti sve račune ovdje“, objašnjava Jasmin i nastavlja: “Nevjerovatno je kako ljudi u ovoj zemlji pojma nemaju šta imaju na dohvat ruke. Posebno oni sa moći u svojim rukama. To je koka-mozak, nisu naučili da vide šta je bilo juče, a kamoli šta će biti sutra, ili za 20 godina“.
Jasmin je povremeno angažovan u filmskoj industriji. Primjerice, bio je scenograf za film “1395 dana bez crvene“, autorice Šejle Kamerić. I to mu omogućava da živi životom kakav je odabrao, u miru i tišini, ali i snijegu i ledu ovog dijela Bosne.
Jasmin ne sjedi skrštenih ruku i svoju budućnost, ipak, vidi u Vukovom konaku i na Vučjoj luci. Tako su Nepu i on svojim rukama napravili saunu u šumi pred “glavnog” objekta. Sauna na drva, usred šume, a pored saune bistar i hladan potok, koji vas ohladi sad i odmah. Neutješno urlam dok se vruć polivam hladnom izvorskom vodom i pitam se zašto je Jasminu trebalo da sve ovo radi? Zar nije, kao i većina ljudi, mogao lijepo zarađivati u Ljubljani, gradu iz bajke, umjesto što je došao u ovu vukojedinu? Njegov i dječiji osmijesi, mir sa kojim priča i sklad pokreta, možda su najbolji odgovor na moje pitanje.
Sa Vukovog konaka vode mnogi putevi i staze, šetnje su divne, a sela idilična; jedan od ljepših izleta je prema Vrani, “proćelavom“ brdu udaljenom tri do četiri kilometra laganog hoda kroz šumu. Na Vrani smo vidjeli tragove medvjeda, lisica, zečeva i, naravno, vukova. Neki stidljivi jazavac ostavio nam je i poklon u vidu pramena svoje dlake, na gustoj drači koja je zajedno sa snijegom prekrila partizanski spomenik na Vrani. Spomenik nismo mogli iskopati, bio je prekriven sa dva metra snijega, ali smo uživali u pogledu na redove zelenih stabala i Trebević koji stidljivo viri u pozadini i čuva svoje Sarajevo. Izvori su svugdje, te nije ni čudo da u snijegu vidimo bezbroj tragova od životinja, koje lutaju po selu podno Vrane. Selo je aktivno samo ljeti, nažalost, a zadnji i najžilaviji stanovnik otišao je pretprošle godine. Ako prođete Vranu, naići ćete na još starije, drveno selo, koje gleda ka Nišićkoj visoravni. Opet, kao i svuda u ovoj zemlji, nepregledne šume i prostranstva. Osim Vrane, mogući su izleti i do vrha Crepoljsko, ili čak do vodopada Skakavac i Bukovika, a sve zavisi samo od vaše kondicije.
Ne sviđa mi se što u daljini čujem motorku, to je zvuk uništenja i stanja (ne)svijesti – selo dokazano bolje može živjeti od održivog i planinskog turizma, nego od trupaca koja se prodaju “za par stoja” strancima, koji nam ih zatim vraćaju prerađena u krevete, stolice, stolove i sve ostalo što smo nekada davno znali praviti i sami, a danas volimo tuđe i tvrdoglavo nećemo svoje.
Po povratku sa šetnje, ručamo čorbu od gljiva, domaći grah i uštipke. Uštipci su veličine oblutka, na naše iznenađenje. “Pa zato se i zovu uštipci – uštineš tijesto, razumiješ”, kaže glavni kuhar, Jasmin. Neke stvari imaju logiku, samo smo naučeni uzimati ih zdravo za gotovo.
Naravno, na Vukovom konaku možete i konačiti. O svim detaljima, sauni, hrani, izletima i zanimljivostima, informacije možete potražiti na web-sajtu www.vukovkonak.com
Vukov konak se, takođe, nalazi na Zelenoj liniji koncepta održivog razvoja i turizma Via Dinarica. Do ovog mjesta stižete automobilom, putem Vijećnica – Vasin Han – Hreša – Crepoljsko – Vučja luka, za ne duže od pola sata i po asfaltnom putu. Usput stanite i napunite vodu na izvoru koji je “pod zaštitom naroda”, tik iznad Hreše.
