Donijeti jednostavan zaključak o Berlinu nije moguće. To je prvi zaključak o ovom gradu. Posjetio sam ga u dva navrata i u dvije drugačije "konfiguracije" - sa i bez porodice - i, naravno, na mene je ostavio drugačiji utisak oba puta.
Mislim da je već poznato da je Berlin “grad mladih”, mjesto koje živi non-stop, sa akcentom na noćni život, te na kojem je dosada nemoguća.
Klubovi, kafane, birtije, diskoteke, muzika na ulici, kvalitetno i jeftino njemačko pivo ili sve popularniji bezalkoholni napici na biljnoj bazi, nevjerovatan izbor skoro pa svih svjetskih kuhinja – sve ovo govori da je Berlin idealan za ljude željne provoda, zabave i uopšte hedonističkog traćenja vremena.
No, ako odete u Berlin sa porodicom, perspektiva jeste drugačija. Ne gora, nego drugačija. Stvari funkcionišu, to sam već pisao u kratkim osvrtima-blogovima koje ste čitali dok sam boravio u Berlinu; milion je vrsta prevoza, te ste i od najdalje tačke na koju želite stići udaljeni ne više od 40-ak minuta ugodne vožnje s-bahnom, u-bahnom, tramvajem ili autobusom.
Ljudi rijetko voze automobile, što smo zaključili dok smo išli ka botaničkoj bašti i prolazili pored nizova parkiranih automobila ispred kuća i zgrada, u radno vrijeme. Manje automobila u gradu znači manje buke, manje zagađenja, manje troškova i, najbitnije, manje stresa i nervoze. Gradsko područje obuhvata oko 900 kilometara kvadratnih, a tu stanuje oko 3,5 miliona ljudi, pa je jasno da je Berlin površinom ogroman, ali i rijetko naseljen grad.
Tiši je od Sarajeva, rijetko je čuti automobilske sirene, ili glasno turiranje motora u gradskoj jezgri. Međutim, puno je manje zelenila nego što sam očekivao. Primjerice, Alexanderplatz – glavni gradski trg i središte nekadašnjeg Istočnog Berlina – ima tri drvceta na ogromnom prostoru, što daje neki čudan osjećaj sterilnosti. Svakako, neki od brojnih gradskih parkova su vam na raspolaganju, ali ako i kada naviknete na bujno zelenilo Balkana, Berlin se može učiniti kao “apoteka”. Sve je stvar afiniteta, ali ako volite prirodu i zelenilo, kao u našem slučaju, onda su botanički ili ZOO vrt pravi izbor za bježanje od asfalta, mermera i ulične rasvjete, uz neki od spomenutih parkova.
Park koji je na mene ostavio najsnažniji utisak je Treptower. To je ogroman kompleks i uobičajena kombinacija trave i drveća, uz spomenik ruskim vojnicima poginulim u borbama za Berlin, o kojem ste ranije mogli čitati na N1. Ljudi u Treptoweru mogu roštiljati – na mjestima predviđenim za to – trčati, voziti bicikl, ili jednostavno uživati na travi i u hladu hrastova.
Družeći se sa privremenim i stalnim stanovnicima Berlina, otkrio sam da i Njemačka ima svoje „balkanske probleme“. Naime, aerodrom Berlin-Brandenburg, koji će jednog lijepog dana preuzeti “teret“ od Tegela i Schoenfelda, trebao je biti otvoren 2010. godine.
Ipak, samo nekoliko dana prije otvaranja i nakon što su brojne avio-kompanije već počele prodavati karte prema i sa navedenog aerodroma, odlučeno je da se Berlin-Brandeburg ne može otvoriti! Inicijalni razlog je bio, navodno, neispravan protivpožarni sistem i alarm. No, niz nesretnih okolnosti se nastavio, uključujući loš plan gradnje, upravljanje i korupciju, pa danas zapravo niko ne zna kada će – i da li će! – aerodrom biti otvoren.
Vjerujem da ćete reći da je ovo “moguće samo u Bosni“, ali, eto, čak i Nijemci imaju svoje probleme. Ako još uvijek ne vjerujete svojim očima i mislite da je ovo samo urbana legenda – pravac Google i ukucajte „Berlin-Brandenburg airport scandal“. Berlinci kažu da se tokom noći mogu primijetiti upaljena svjetla u putničkom terminalu, a da ih ne gase jer ne znaju gdje je glavni prekidač!
Ukoliko vas zanimaju aerodromi, onda definitivno trebate posjetiti i Tempelhof, bivši aerodrom, a sada park u kojem uživaju ljudi koji vole sve u vezi sa točkićima i točkovima – windskating, bicikli, role… Sve je tu, na dvije piste od po 2,5 km i pristupnim putevima, na istom mjestu na kojem se prvo nalazila kasarna, potom konc-logor, a tu su se organizovali i ogromni skupovi tadašnje NSDAP, da bi ga saveznici u Drugom Svjetskom Ratu skoro sravnili sa zemljom, potom popravili i osposobili da bude jedini most između Zapadnog Berlina i ostatka Zapadne Njemačke i zemalja Evrope koje nisu bile iza Željezne zavjese. Tempelhof zrači istorijom, a zanimljivo je da tokom Hladnog rata Lufthansa nije mogla letjeti na liniji Hamburg – Zapadni Berlin, nego je to činio tadašnji američki gigant Pan Am, koji je, u ludilu tadašnjeg svijeta, letio upravo na navedenoj lokalnoj liniji.
“Posjetili“ smo i Berlinski zid, koji danas služi za slanje poruka mira, tolerancije i zajedništva, a što je najočitije kroz zanimljivu kombinaciju njemačke i izraelske zastave, naslikane upravo na dijelu zida. DDR je išao dotle da je preko rijeke Spree izgradio zid, te su tako doslovno presjekli vezu između Istočnog i Zapadnog Berlina, koji je bio enklava na teritoriji koju je u potpunosti kontrolisao DDR. Zanimalo me kako su ljudi živjeli u DDR-u, te postoji li nostalgija za tim vremenima.
Odgovor je bio poprilično sličan onome što ovdje zovemo Jugonostalgija – svi su imali stan, redovnu platu, besplatno školstvo, sigurnost i sve ostalo što je, kako stariji kažu, Jugoslavija nudila. Primijetio sam da, ipak, ljudi i ne žale toliko za bivšim državama ili granicama, koje se pomijeraju još od postanka svijeta, nego za prošlim vremenom, svojom mladošću i „savršenim mjestom“ koje su tako upamtili. Kada se čovjek sjeća lijepih vremena, zaboravi na tada prisutnu svakodnevnicu, frustracije ili strahove; sjećanja trebaju ostati tu gdje jesu, ali živjeti u prošlosti je nešto što nas može zaglaviti u vremenu i odsijeći od toliko bitne sadašnjosti.
Kad smo kod života, desilo mi se i nekoliko neobičnih događaja, a u vezi sa famoznim pitanjem “odakle si?“.
Objašnjavao sam, redom, Sarajevo – Bosnia and Herzegovina – Southeastern Europe, ali jok, ne znaju ljudi gdje je i tačka. Nakon što sam navedeno odlučio podijeliti sa svojim Facebook prijateljima, post je izazvao poprilično veliku pažnju, te se „zakuhalo“ do te mjere da je pao i niz teških riječi, da ne kažem uvreda. Teško je objasniti sebi i drugima kako Italijanka sa Sicilije, iz Palerma, sa svojih 40-ak godina, ili 20-godišnja Njemica iz Berlina ne znaju gdje je Sarajevo.
Ako mene pitate, mislim da je to kombinacija činjenice da smo mali, nebitni, nezanimljivi i bez ikakvog ozbiljnog PR-a na državnom nivou, ako govorimo o imidžu zemlje, te toga da je Zapadni obrazovni sistem usmjeren na specifična znanja, umjesto na baratanje podacima poput rude u Brazilu, stanovništva u Kongu i privrede Trinidada i Tobaga, kojima su nas filovali. Možda vam se može učiniti i da je to što neko ne zna gdje je Sarajevo stvar nekulture ili neznanja, ali iz BiH – zemlje zatvorenih muzeja, sa dvije škole pod jednim krovom ili ministara kulture koji ne vole književnosti – je teško nekome prebacivati ili spočitavati bilo šta, a pogotovo nekulturu ili neobrazovanost.
Doduše, prvomajska fešta, ogroman događaj u dijelu grada koji se zove Kreuzberg, sve je samo ne način da se mladi osvijeste o borbi za radnička prava. Prvog maja je grad na nogama, svi su zaokupljeni roštiljem, kobasicama, pivom i nekom od 15-ak muzičkih bina koje nude sve – od punka, metala, turske narodne muzike, do world music-a.
Policija je na svakom ćošku, a ove godine, za razliku od prethodnih, nije bilo previše nemira i paljevina. Pitam se šta bi ta (nestala?) radnička klasa rekla na sve ovo. Feštom do prava? Sumnjam.
Jedan od načina da se ljudi osvijeste jesu i fotografije. Sebastiao Salgado, brazilski nesuđeni ekonomista i poznati fotograf, gostovao je u Berlinu sa svojom izložbom Genesis. To je ogromna crno-bijela zbirka fotografija o ljepotama, ali i ugroženosti naše planete. Uživali smo u svakom koraku i svakoj fotografiji koju smo vidjeli: „U Genesisu je kamera dozvolila prirodi da priča kroz moj objektiv. Bila je privilegija slušati je“, rekao je Salgado za navedenu izložbu, ili, još bolje, projekat. Inače, Salgadova organizacija, Instituto Terra, zaslužna je za sadnju preko dva i po miliona stabala u 300 različitih vrsta, u Brazilu. Kampanja i prikupljanje sredstava trajalo je godinama, i to vrlo uspješno, što se da primijetiti.
Za kraj, naš put je, prije svega, bio dio cilja. Prešli smo ukupno oko 3000 kilometara, a putovali smo automobilom na relaciji Sarajevo – Zagreb, zatim noćnim vozom od Zagreba do Minhena, te brzim vozom od Minhena do Berlina. Obrnutim redosljedom natrag. Put je ugodan, a ako je naša sedmogodišnja kćerka uspjela izdržati i pritom se dobro zabaviti, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg i vi ne bi spakovali par stvari u kofer i krenuli na put vozom. Vozovi su simbol promjene, sam put je pola cilja, te nije sve u tome da što prije stignete na odredište.
Jer pogled iz voza na ljepote Bavarije i Brandenburga, dok iz slušalica svira David Bowie i “Where Are We Now“, neprocjenjiv je. Do vas je.
