Ima li išta ljepše od nedirnute prirode, osobito kad doživite lijep i sunčan dan prepun osmijeha i druženja, nakon nevjerovatno stresne sedmice.
Vođen poznatom izrekom mog prijatelja Ozija: “Kad imam problem ja odem u Tisovicu, onda sam dobar sedam dana iza toga”, predložio sam ekipi biciklističku turu na Prenj. Kako je to običaj u našem udruženju događaj smo najavili javno na forumu
Umjesto nas pet-šest standardnih članova MTBA, skupilo se 26 biciklista iz Sarajeva, Tuzle, Kaknja, Zenice, Mostara… Bili su tu naši prijatelji iz SKI kluba “Bjelašnica” koji zimi skijaju, a ljeti voze bicikle, kao i jedna Francuskinja, imena tako teškog za upamtiti da smo je odmah prozvali Mubera, što je ona sa osmijehom prihvatila. Iako najavljena kao zahtjevna tura, morali ove šarolike grupe je bio na visini pa smo umjesto iz Konjičke Bijele, kako je bilo planirano krenuli iz iz Konjica.
Drugim riječima, na planiranih 45 kilometara i 1.700 metara visinskog uspona dodali smo “bonus” još 16 kilometara i blizu 250 metara visine, pa je ova tura po savladanom usponu dobila epitet “teške” jer je malo nedostajalo da prebacimo brojku od 2.000 metara uzbrdo.
Bilo kako bilo, grupa je savladala asfaltni dio, a onda prešla na makadam. Činilo se da usponu nikad nije bilo kraja, srećom veći dio puta ide kroz gustu šumu. Tu smo komentarisali kako je Prenj zbilja magična planina, pa je iako usred Hercegovine koju svi poznaju obično po kamenu i kršu, u stvari nevjerovatno šumovit. Istina, sazdan od krečnjaka prilično je porozan, pa cijelim putem nigdje nema vode, izuzev jednog povremenog potoka što nastaje cijeđenjem snijega.
Naravno da smo se napili vode sa tog potoka i produžili dalje, čak se koji kilometar i izgubili, a onda izbili na mjesto savršenog pogleda sve do Jablaničkog jezera, nažalost vidno ranjeno požarom prije dvije godine.
Ovdje je kamen onaj pravi, hercegovački pa je spust poprilično zahtjevan. Sve pršti i bježi ispod tokova, ali ni jedan pad, niti jedna puknuta guma. Čak i Mubera u svojim sandalama sve je odvezla s osmijehom. A onda, na kraju spusta, nagrada za današnji trud.
Nestvarno zelena dolina Tisovice, prošarana žutim cvijećem što izbije nakon snjegova. Atrij je poput potkovice uokviren vijencem Prenja, a na pojedinim stijenama se još zadržava snijeg. Slika neodoljivo podsjeća na Alpski krajolik. Ne možemo se oteti utisku da mi, Bosanci i Hercegovci, u stvari nismo svjesni kakve ljepote i koje blago posjedujemo.
U Tisovici pravimo veliku pauzu. Jedni su se povukli u hlad niskih četinara, drugi onako “sa sve četiri” ispružili na travnatom tepihu. Priči i šali nikad kraja, a malo je nedostajalo pa da Muberu, onako u šali, udamo za jednog Zeničanina.
Ipak, kako dan odmiče, valja misliti i na povratak. Naš slavni istraživač hercegovačkog krša, lider MTBA iz Mostara, dugonogi Đani nije izdržao, pa je produžio kroz Tisovicu s planom da se nekom planinarskom stazom spusti u Konjic. Kasnije smo saznali da je zapeo gazeći snijeg. Mi smo se vratili istim putem, savladavši prvo onaj teški uspon do prijevoja, a potom spustom dugim skoro 30 kilometara.
Uz jednu nezgodu polomljene mašinice, usljed grane koja se upetljala u žice i dva lakša pada na sreću s tek površinskim ogrebotinama, tura je ostala zapamćena kao savršeno druženje. Na povratku su me već zapitkivali šta je sljedeće.
