Banjalučanku Ljiljanu Dakić-Topić maske su "zavele od malih nogu", savladala je sve tajne izrade tradicionalnih venecijanskih maski, za koje kaže da pričaju po hiljadu priča, sada ih prodaje širom svijeta, a klijenata ima čak i u Veneciji.
“Puno sam putovala, vidjela sam maske na raznim mjestima, najviše su mi se dopale venecijanske maske i tako tako sam odrastala, istraživala načine na koje se prave maske dok na kraju nisam došla u Firencu kod profesora Agostina Dessia, kod koga sam naučila tehniku izrade maski na tradicionalan način i tako da se i danas tim bavim”, ispričala je Ljiljana Dakić-Topić ekipi Anadolije u svojoj maloj radnji u centru Banjaluke.
Kaže da se prilikom pravljenja venecijanske maske umjetnik prvo treba odlučiti šta želi da pokaže tom maskom, koju ekspresiju će maska imati, da li će to biti tužno ili sretno lice, da li neće biti nikakve ekspresije. Nakon toga se pravi model u glini koji se mora izvajati, pa negativ od modelarskog gipsa, a kada se to osuši dobijate kalup.
“U kalup se slaže vuneni papir, koji se kvasi, on je u stvari kao pamučni papir koji je jako mekan i kada se pokvasi dozvoljava da sa njim radite šta hoćete, mogu se praviti obline, bore. Slažu se u slojevima, između ide ljepilo. Koriste se samo prirodni materijali jer su maske predviđene za nošenje, kako bi koža mogla da diše. Kad se osuši maska u kalupu, onda se vadi”, rekla je ona.
Nakon toga maska se suši još jedan na mjestu na kojem ima cirkulacije vazduha da bi se osušili svi slojevi kako treba i onda se po maski može crtati.
“Boji se akrilnim bojama, ukrašava se svim dekoracijama koje su vam dostupne ili koje sami napravite. Maske bojim akrilnim bojama, patiniram ih na raznorazne načine, koristim nekada modernija već gotova sredstva patiniranja, a nekad koristim neka koja sama napravim, svarovski kristalima, perjem, čipkma, sve zavisi šta želite maskom da pokažete i kako treba izgledati”, kazala je Ljiljana Dakić-Topić.
Na pitanje koliko vremena je potrebno da bi se napravila jedna maska, kaže da sve zavisi od njene veličine i zahtjevnosti.
“Postoje neki procesi koje jednostavno ne možete ubrzati, recimo to modeliranje lica, nekad vam može ići iz prve da napravite za sat dva, a nekad treba malo duže vremena, pa ostavim danas ako nisam baš zadovoljna rezultatom, pa opet radim na njoj sutra kada sam svježija, odmornija. Tako da za neku prosječnu masku možda treba tri do pet dana, a za neke zahtjevnije treba i do mjesec dana sve zavisi ako ima puno detalja. Sada sam na jednoj maski radila mjesec dana jer su mi puno vremena oduzeli ti detalji, na svaki detalj se mora obratiti pažnja da bude savršen”, izjavila je ona.
Iako su maske sa njom cijeli njen život, ozbiljno se počela baviti ovim poslom prije osam godina.
“Maske su završile svugdje po svijetu, kupuju ih poznate i nepoznate ličnosti, anonimusi ljudi za koje nikada ne biste rekli da su ljubitelji maski. Kupuju se kao poslovni pokloni, kao pokloni za dekoraciju u stanu ili kući, kupuju ih mlađi ljudi za zabave razne, roditelji djeci za njihove male zabave”, ispričala je ona.
Kaže da su njeni klijenti ljudi koji uživaju u umjetnosti, koji vole ovu vrstu umjetnosti.
“Uvijek kažem da su maske mala umjetnička djela i da taj naziv zaista zaslužuju, kada gledate masku u stvari možete da uživate u ljepoti umjetnikovog uma, šta si htio da pokažeš jednom maskom i kako si to uradio”, kaže Ljiljana Dakić-Topić.
Drago joj je da je sa ljudima u BiH i inozemstvu podijelila tako pozitivne stvari, a govoreći o svojim kupcima istakla je da ima mnogo i nepoznatih i poznatih koji vole maske. Kada su u pitanju poznati njene maske imaju Severina, Suzana Mančić, Đule iz Van Gogha, Dado Topić, Enis Bešlagić i drugi.
Smatra da je u današnje vrijeme sve nekako ubrzano i svi su u žurbi, trci i frci, tako da su se ljudi izgubili u tom svemu, svoj lagani ritam i tradiciju. Navela je maske baš i nisu tradicija podneblja na kojem živi i radi, kao što je slučaj na primjer u Italiji, ali je istakla da su se i u Banjaluci 1837. godine održavale pokladne zabave pod maskama, koje su bile venecijanskog tipa.
“Mislim da u današnje vrijeme maske možete naći svugdje u svijetu i u svakom obliku i koriste se i za medije i za filmove, modne revije, prezentacije raznih proizvoda, za dekoracije, svugdje su prisutne. Osoba sam kojoj odgovara taj ritam, nekako laganiji, bez obzira koliko bila urbana ili u skladu sa današnjim vremenom i ta tradicija mi je vrlo važna. Važno mi je iz prostog razloga što se tu krije neka ljepota i što se tiče izrade maski i izrade nakita moramo nekako zadržati i ove nove, mlađe, generacije naučiti da gledaju na lijepe stvari iz druge perspektive”, rekla je ova umjetnica
Naglasila je da izrada maski na tradicionalan način izumire, čak i u Italiji, jer tamo trenutno postoje samo četiri profesora, koja predaju i objašnjavaju način na koji se prave maske. Na području bivše Jugoslavije prema njenim riječima osim nje izradom venecijanskih maski na ovaj način bave se još dvojica mladića u Hrvatskoj.
“Mislim da je to nekako impresivno da znaš kako se radi jedna maska i da sad mogu napravim masku bilo koje veličine. Najveća maska koju sam pravila bila je 120 centimetara, a ja sam visoka 170, pa možete zamisliti koji je to projekat. Sa tom tehnikom kojom se rade maske radila sam i lustere, postoji mnogo primjena te tehnike”, rekla je Ljiljana Dakić-Topić.
Osim izradom maski ona se bavi i pravljenjem Kameo nakita, u pitanju je ručno rađen nakit sa motivima viktorijanskih dama, radi i restauraciju namještaja, te pravi dekorativna jaja.
Objasnila je da je ogromna razlika između ručno rađenih i komercijalnih, plastičnih maski, s obzirom da se ručno rađene mogu nositi po čitav dan, što je velika prednost prilikom snimanja filmova, pozorišnih predstava, opera, baleta, jer plastične nije moguće nositi duže od 15 minuta s obzirom da se ispod njih lice znoji.
“Svaka moja maska nosi po malo mene sa sobom, znači da je nekako lična, dala sam joj malo sebe i to se na njoj vidi, a komercijalizovana, koja je u fabrici da tako kažem naštancana, to se isto vidi i to su jednokratne stvari. Ove maske koje se rade na tradicionalan način, vunenim papirom, su vječne, ne možete ih pokvariti, rade se takvom tehnikom da ostaju zauvijek kao umjetničko djelo, kao slika”, kaže Ljiljana Dakić-Topić.
