Pojava džinovskih rupa u tundrama Sibira za naučnike i dalje misterija

Youtube/Jamal

Nedavno je u tundri u Sibiru snimljena još jedna ogromna rupa u zemlji, a naučnici i dalje nisu sigurni zbog čega se u tom regionu pojavljuju džinovske, simetrične rupe, a bilo ih je najmanje devet od 2013. godine.

Ruska TV ekipa ljetos je preletjela sibirsku tundru i primijetila masivni krater dubok 30 metara i širok 20 metara, zapanjujući u svojoj veličini, simetriji i količini eksplozivne snage prirode koja je morala da se pokaže u svoj svojoj snazi da bi napravila tako nešto, piše CNN.

Naučnici nisu sigurni kako je tačno nastala ogromna rupa, koja je najmanje deveta primjećena u tom regionu od 2013. godine. Početne teorije vezane su za prvi krater otkriven u blizini naftnog i gasnog polja na poluostrvu Jamal na sjeverozapadu Sibira, ali su se onda proširile na moguće udare meteorita, sletanje NLO-a i kolapsa tajnih podzemnih vojnih skladišta.

Iako naučnici sada veruju da je džinovska rupa povezana sa eksplozijom metana – što bi moglo biti rezultat viših temperatura u tom regionu – još uvek postoji mnogo toga što istraživači ne znaju.

“Trenutno ne postoji jedinstvena prihvaćena teorija o tome kako se formiraju ovi složeni fenomeni”, rekao je Evgenij Čuvilin, vodeći naučni istraživač u jednom centru Instituta za nauku i tehnologiju Skolkovo, koji je posetio mjesto najnovijeg kratera radi proučavanja njegove osobine.

Moguće je da se formiraju godinama, ali teško je procijeniti brojeve. Budući da se krateri obično pojavljuju u nenaseljenim i uglavnom netaknutim dijelovima Arktika, često nema nikoga da ih vidi i prijavi”, rekao je Čuvilin.

Čak i sada, kako kaže, krateri se uglavnom nalaze slučajno tokom rutinskih, nenaučnih letova helikopterom ili ih pronalaze stočari i lovci na irvase.

Permafrost, koji pokriva dvije trećine ruske teritorije, ogroman je prirodni rezervoar metana, snažnog gasa, a nedavna vruća leta, uključujući 2020. godinu, u regionu su možda igrala veliku ulogu u stvaranju ovih kratera.

Čuvilin i njegov tim su među rijetkim naučnicima koji su sišli u jedan od ovih kratera kako bi istražili kako je nastao i odakle dolazi gas koji ih izaziva. Pristup kraterima mora biti uz penjačku opremu, a vremenski je ograničen – krateri se pretvaraju u jezera u roku od dve godine od formiranja.

Naučnici su uzeli uzorke leda, tla i leda sa ruba rupe – poznate kao krater Erkuta – tokom terenskog obilaska 2017. godine nakon što su ga otkrili biolozi koji su bili u tom području posmatrajući gnežđenje sokola.

Istraživači su obavili posmatranje dronova šest meseci kasnije.

“Glavno pitanje ovih kratera je kako neverovatno brzo nastaju i koliko su kratkog vijeka prije nego što se pretvore u jezera”, rekao je Čuvilin. “Pronalazak jednog na udaljenom Arktiku uvek je sreća za naučnike”, dodaje.

Kriovulkanizam – sve češća pojava

Studija, koja je objavljena u junu, pokazala je da se gasovi, uglavnom metan, mogu akumulirati u gornjim slojevima permafrosta iz više izvora – kako iz dubokih slojeva Zemlje, tako i bliže površini. Akumulacija ovih gasova može stvoriti pritisak koji je dovoljno jak da se probije kroz gornje slojeve smrznutog tla, rasipajući zemlju i stene i stvarajući krater.

Želimo da naglasimo da su studije ovog tipa u vrlo ranoj fazi, a svaki novi krater dovodi do novih istraživanja i otkrića”, rekao je Čuvilin.

U vezi sa kraterom Erkuta, naučnici sugerišu da se on stvorio u isušenom jezeru koje je vjerovatno imalo nešto što se naziva talik – zonu odmrznutog tla koja je počelo da se smrzava postepeno nakon što se jezero osušilo, stvarajući pritisak koji se na kraju oslobađa snažnom eksplozijom – ledenog vulkana.

Kriovulkanizam, kako ga neki istraživači nazivaju, vrlo je slabo proučavan i opisan proces u kriosferi, eksplozija koja uključuje kamenje, led, vodu i gasove koji iza sebe ostavlja krater. To je potencijalna prijetnja ljudskoj aktivnosti na Arktiku, i moramo temeljno proučiti kako se gasovi, posebno metan, akumuliraju u gornjim slojevima večitog leda i koji uslovi mogu dovesti do ekstremne situacije”, kazao je Čuvilin.

Kriosfera se odnosi na dijelove Zemljine površine gde je voda u čvrstom obliku – ledu.

“Ove emisije metana takođe doprinose rastućim koncentracijama gasova sa efektom staklene bašte u atmosferi, a same klimatske promjene mogle bi biti faktor za povećanje kriovolkanizma. Ali ovo je još uvijek nešto što treba istražiti”, rekao je Čuvilin.

Njegov tim će uskoro objaviti detaljnije informacije o najnovijem krateru u naučnom časopisu. Dodaje da je ovo jedan od najvećih pronađenih do sada.