Prošle su 23 godine od završetka rata i mirne reintegracije Vukovara no to je i dalje grad tuge, pustoši i podijeljenosti. Nekadašnji privredni giganti, kao što je firma "Borovo", nikada se nisu uspjeli oporaviti, Srbi i Hrvati ne komuniciraju, mladi ne žele započeti život u ovom gradu, a građani kažu da je Hrvatska zaboravila Vukovar.
Penzionirani branitelj vojske Republike Hrvatske i bivši logoraš Petar Šutić kazao je da je Vukovar podijeljen na dva dijela, između Hrvata i Srba. Istakao je da prema posljednjem popisu stanovništva u Vukovaru živi 33 posto Srba, ali smatra da ih je puno manje.
“Srbe u Vukovaru ne želim ni pozdraviti. Tretiram ih kao drveće jer jednostavno nemam s njima šta da pričam nakon svega”, kazao je.
Branio je Vukovar od prvog dana, sve dok ga nisu odveli u logor u Srbiju u kojem je boravio gotovo pet mjeseci.
“U logoru je bilo strašno. Ustaneš i čekaš kad će te početi tući i ne znaš da li ćeš preživjeti”, prisjetio se.
Spavao je na betonu, a jednom dnevno je dobivao toplu vodu, koju su zvali “bosanski lonac”. I danas osjeća posljedice boravka u logoru, posebno psihičke.
“Kad se prisjetim dana u logoru, osjećam tugu, jer se nisam borio za ovakvu državu u kojoj će me tretirati kao bijednika”, kazao je.
Penzionerka Marija Mažan kaže da se u svakom zlu može naći zrno ljudskosti i čovječanstva, ponosa i ljubavi, ali ne i u Vukovaru.
Istakla je da je u Vukovaru teška ekonomska situacija te da nema dovoljno radnih mjesta ni za one koji žele ostati u ovom gradu.
“Mnogo je teže nego u ostatku Hrvatske, stalno nas ‘siluje’ politika koja uživa praviti razdor da bi mogli manipulirati. Hrvatska nas je zaboravila”, naglasila je.
Kaže da se jednostavno moraju nositi s tim da Srbi pokušavaju svemu dati prefiks “srpski”, pa čak i hrvatskom jeziku. Dodaje da zločinci koji su napali Vukovar 1991. godine i ubijali stanovništvo još nisu procesuirani.
“Najteže je majkama koje su izgubile svoju djecu. Neki dan je lakši, neki teži, ali neimaština još više ubija”, kazala je.
Dodaje da je jako teško reći koliko Srba danas živi u Vukovaru, jer dosta evidentiranih Srba živi van Vukovara. Istakla je da je Vukovar oslobođen mirnom reintegracijom, ali da je nakon operacije “Oluja” u Vukovar došao veliki broj Srba koji nemaju veze s ovim gradom.
Penziju je zaradila u nekadašnjem gigantu “Borovo” koje je zapošljavalo 25.000 ljudi.
“Prije rata bilo je jako puno posla i ljudi su živjeli dobro. Osim posla u firmama, mnogi su imali i stoku, bavili se poljoprivredom. A danas otvaramo pučke kuhinje”, istakla je.
Kaže da prijateljstva, božića i slavlja u Vukovaru više nema i da ne može nikad više ni biti. Ljudi se ne smiju i ne vesele, a ne postoji razgovor koji ne završava o ratu.
“Podijeljenost je kao magla iznad Vukovara koja ne prolazi već 23 godine. Ali moram priznati da ima dosta Srba za koje se zna da u ključnom momentu nisu ogrizli, koji su bili branitelji Vukovara i koji su Hrvatsku prepoznali kao njihovu državu za koju se treba boriti”, istakla je.
Kazala je da nerijetko bude incidenata, a posljednji koji se desio je kada su djeca Srednje ekonomske škole došla u majicama s likom predsjednika srpskih radikala Vojislava Šešelja kojeg je Haški sud nedavno pustio na slobodu.
“To su djeca od 15 ili 16 godina i to znači da ih roditelji odgajaju u istom duhu kao i 1991. godine. Kakav je to suživot? Nije uredu ni pisati slovo U koje predstavlja simbol Ustaša, ali isto tako nije u redu ni nositi takve majice”, poručila je.
Za nju je najteže to što su je htjeli ubiti oni s kojim je do jučer živjela. Kaže da ni u jednom trenutku nije mogla pretpostaviti da ti ljudi imaju zle namjere i da ih se trebalo bojati.
“Ubili su nam mladost. Kako nastaviti živjeti s tim ljudima”, kazala je.
Smatra da se situacija u Vukovaru može promijeniti, ali samo ako političari promijene retoriku i ako otvore radna mjesta.
“U susjednoj Bosni je situacija mnogo teža, ali recept za sreću je isti. Koliko znam, s Bosancima imamo zajedničke dvije stvari, a to su skidanje cipela kada se ulazi u kuću i sličnu nesreću”, zaključila je.
Bitka za Vukovar počela je 25. augusta, kada su JNA i srpske paravojne formacije krenule u opći tenkovsko-pješački napad. Prema podacima bolnice, u agresiji na Vukovar i okupaciji toga grada ubijeno je ili poginulo oko 3.600 branitelja i civila.
Opkoljeni grad branilo je oko 1.800 pripadnika Zbora narodne garde i policije te dragovoljaca HOS-a uspostavljenih u 204. brigadu Hrvatske vojske.
Obrana grada slomljena je 18. novembra 1991., kada su u Vukovar ušli pripadnici JNA i srpskih paravojnih formacija. Pošto je agresor zauzeo Vukovar, koji je potpuno razrušen, protjerano je oko 22 hiljade Hrvata i pripadnika ostalih narodnosti, a u srpske zarobljeničke logore odvedeno je nekoliko hiljada branitelja i civila.
Nad zatočenim vukovarskim braniteljima i civilima počinjeni su mnogi zločini, a na negdašnjem poljoprivrednom dobru “Ovčari”, među ostalim, ubijeno je 200 branitelja i civila odvedenih 19. novembra iz vukovarske bolnice koji su zakopani u masovnu grobnicu.
U spomen na stradanje Vukovara u domovinskom ratu Hrvatski sabor proglasio je 2009. godine 18. novembar Danom sjećanja na žrtve Vukovara 1991.
