Otočani u Hrvatskoj uživaju u čudesnom načinu života, ali se također suočavaju i s izazovima izolacije. Pročitajte priču iz BIRN-ove škole koja je rezultat istraživačkog rada o životima (ne)običnih ljudi i svakodnevnih izazova s kojima se oni suočavaju.
Nije vidio more do 25. godine
Stotinu i osamdeset i tri stepenice. To je dnevna ruta Zvonimira Škvorčevića – od podnožja do vrha najvećeg i jednog od najljepših svjetionika na Jadranu.
Svjetionik Veli Rat smješten je na sjeverozapadnom vrhu Dugog Otoka, u sjevernodalmatinskom arhipelagu, u Hrvatskoj. Četrdeset i dva metra visok, okružen je šumom, malim vrtom, crkvicom posvećenom sv. Nikoli i veličanstvenim plavim morem preko kojeg se, za vedrog dana, vide obrisi Italije.
Otočne zajednice se suočavaju s velikim izazovima – njihove populacije stare i njihova udaljenost rijetko ih čini privlačnima mladim ljudima koji u njima sve manje i manje vide mjesto na kojem bi se trajno smjestili.
Zvonimir je svjetioničar 24 godine. Odrastao je u Slavoniji i nije vidio more do svoje 25. godine.
„Kao tinejdžer počeo sam sanjariti o životu u prirodi, o maloj kući, ženi, djeci… Zgrabio sam prvu priliku koja mi se pružila“, kaže „Zvone lanternista“, kako ga domaći zovu.
Stil života koji je privukao Zvonimira prije četvrt stoljeća još uvijek ima mnoge draži, i za otočane i za milijune turista koji dolaze u Hrvatsku svake godine. Otoci nude netaknutu prirodu, sunce, morski zrak i miran ritam života.
Zvonimir živi u podnožju svjetionika sa suprugom Danijelom i dva mala sina. Osim o svjetioniku, brine se i o vrtu i obližnjem polju maslina.
Unatoč tome što je okorjeli pušač, lako se penje do vrha svjetionika, usporavajući tek da pričeka zadihanu posjetiteljicu koja s njim pokušava držati korak.
Hoda bos cijelo ljeto. Do kraja svibnja već je preplanuo i obučen u prugastu majicu i podrezane traperice. Ima topao osmijeh koji kao da mu ni u jednom trenutku ne silazi s lica dok priča sa sinčićima. Briga mu se čuje u glasu tek kad priča o svom najstarijem djetetu, Ivani, kćeri iz drugog braka.
Ivana je ostala sa Zvonimirom nakon što su joj se roditelji rastali i pohađala je osnovnu školu u Božavi, mjestu 17 kilometara udaljenom od svjetionika. Sad je vrijeme da krene u srednju školu, što znači da se mora preseliti u Zadar, na kopno, 35 kilometara dalje.
Zvonimir i drugi stanovnici otoka žele bolje prometne veze – jeftinije i češće trajektne linije i taksi brodove koji bi omogućili većem broju ljudi da nastavi živjeti na otoku dok rade ili se školuju na kopnu.
„Kad bi barem vlasti razumjele da je izolacija naš najveći problem“, kaže. „Brodski prijevoznici koji voze ljude na otok i natrag žale se da pada broj putnika – kao da ne shvaćaju da će biti samo gore ako se nešto ne promijeni“.
Turizam je zasjenio poljoprivredu i ribarstvo kao nekadašnje glavne grane zanimanja na hrvatskim otocima, no on sam nije dovoljan za život ljudi cijelu godinu.
Svi bi na svjetionik, ali samo ljeti
Veli Rat je najpopularniji hrvatski svjetionik koji nudi smještaj turistima. Njegova dva apartmana popunjena su 36 tjedana u godini – sve dok ne zahladi.
„Svi bi oni voljeli živjeti na svjetioniku, vole život, vole prirodu… Dok traje ljeto. Misle da je zima na otoku romantična, ali obično odustanu s prvom jesenjom kišom, kaže Zvonimir.
Od ukupno 1.244 hrvatska otoka, 67 ih je naseljeno, od toga 47 cijelu godinu. Prema popisu stanovništva iz 2011. na otocima živi oko 125.000 stanovnika.
Među njima je sve manje mladih. Još 1953. godine više od 26 posto onih koji žive na otocima imao je 14 godina ili manje. Do 2011. taj postotak je iznosio manje od 13 posto.
Nešto manje od četvrtine populacije Hrvatske ima 60 i više godina, a u isto vrijeme više od 30 posto otočnog stanovništva spada u ovu dobnu skupinu, prema lanjskoj analizi koju je objavio Ivo Nejašmić, profesor geografije na zagrebačkom Sveučilištu.
Svjetioničarske obitelji
Trideseti lipnja u Korčuli se slavi Pola Nove godine. Zabava traje cijelu noć na ulicama i u kafićima. „Zamisli kako tek izgleda slavlje kad se dočekuje ‘prava’ Nova godina'“, kaže turist iz Irske prolazeći kraj maskirane i rasplesane gomile. Pa, zapravo, nema boljeg od ovoga. Slavlje ‘prave’ Nove godine zimi je puno skromnije i na njemu nema ni približno jednako ljudi kao ljeti.
Nakon duge noći, atmosfera je tiha na brodu dok isplovljavamo iz korčulanske luke u 6 ujutro. Brod pripada Plovputu, državnoj firmi koja brine o 46 hrvatskih svjetionika. Među ostalima, na brodu su Ivo Šain i Tomislav Žuvela, obojica svjetioničari i sinovi svjetioničara.
Obojica znaju da posao svjetioničara nije lak, ali zaposlenje u državnoj firmi nudi sigurnost. Nema puno takvih poslova na otoku.
Tomislav (32) putuje na Palagružu. Na tom otoku, bližem talijanskoj nego hrvatskoj obali, svjetionik je jedina naseljena zgrada. Pridružit će se svom ocu Nikoli u jednomjesečnoj smjeni. U ovo doba godine Marija, Nikolina supruga i Tomislavova majka, također je s njima na otoku.
Kad se Plovputov brod približio Palagruži, manji brod sa svjetioničarem koji se sprema na put kući došao je po Tomislava. Kad se približio obali brod je ubrzao, nasukao se na žalo i putnici su se iskrcali. To je jedini način pristajanja na otok.
Smještena na stijeni stotinu metara nad morem, zgrada svjetionika je masivna, impozantna kamena građevina s četrdeset prozora zelenih okna. Izgrađena je pod austrijskom vladavinom 1875., s ciljem da pokaže moć putnicima koji se morskim putem prvi put susreću s austro-ugarskim carstvom.
„Ovdje smo, više-manje, 35 godina. Ovaj otok je postao dio mene i volim svaki njegov dio u svako doba godine“, kaže Marija spremajući marendu u kuhinji svjetionika. Došla je na Korčulu na odmor kao mlada žena, zaljubila se u svjetioničara i jednog odgojila.
Život na otoku čini joj dobro. Zrači zadovoljstvom i izgleda mlađe od svojih 60 godina. Priča mirno i polako, bez nepotrebnih gesta.
Biti svjetioničar je kao biti pomorac
Njezin suprug Nikola (57) iskrcava sinove stvari i šalje natrag prazne plinske boce koristeći hidraulični sistem koji povezuje svjetionik i brod.
„Da nam ovdje nije dobro, ne bismo ostali ovako dugo“, kaže. Zadovoljan je što mu je sin pošao njegovim stopama.
„Želja mu je bila da postane svjetioničar, pa zašto ne bi bio sretan? Osim toga, ovo je bolje nego drugi posao koji je imao na umu“, naglašava Nikola.
„Htio je biti pirotehničar“, kaže Nikola uz osmijeh olakšanja.
„Imao sam sreće jer mi je obitelj bila sa mnom većinu vremena. Kad su djeca krenula u školu, postalo je teško. Ovdje sam bio sam – dva mjeseca na svjetioniku i dva s njima. Nadoknađivali smo vrijeme preko ljeta“, kaže Nikola.
„Biti svjetioničar je kao biti pomorac. Uvuče ti se pod kožu i ne možeš bez toga. I moraš voljeti more. Ako ga ne voliš, ovo nije za tebe“.
Dok Tomislavova smjena tek počinje, Vojina (50) završava. Preplanuo, atletski građen i tamnoput veselo korača stazom do žala i ukrcava se na brod koji će ga vratiti na Korčulu.
Najmlađi svjetioničar na Jadranu
Hrvati nisu jedini Europljani koji pokušavaju pronaći najbolji način da održe život na otocima u 21. stoljeću. S otprilike 6.000 otoka, od toga 227 naseljenih, Grčka se bori s istim problemima – kako podupirati turizam i gospodarski razvoj, a u isto vrijeme čuvati okoliš i lokalne tradicije.
Na putu natrag, brod staje na Sušcu kako bi iskrcao namirnice. Populacija otoka: pastir i dva svjetioničara. Jedan od njih je Vojin sin Ivo koji je preuzeo smjenu ranije toga dana.
„Moj sin i ja smo prvi susjedi, a skoro se i ne vidimo. Drago mi je da ima ovaj posao. Kad imaš dvoje male djece i živiš na otoku, ovo je dobar posao“, kaže Vojo.
Otac i sin razmjenjuju nekoliko velikih zagrljaja i malih, skrivenih suza. Jedan drugom postavljaju pitanja i odgovaraju na njih u isto vrijeme. Riječi su jednostavne i kratke, a kontakt očima ne prestaje.
„Hej, što ima?“
„Nema baš ništa, tata…“
Ivo je najmlađi svjetioničar na Jadranu. Tek su mu 22 godine, a već ima ženu i dvije male djevojčice.
„Moja mlađa curica ima dva mjeseca, a starija godinu i pol. Taman kad se navikne na mene, moram spakirati torbu i otići. Stranac sam svaki put kad se vratim doma na Korčulu. Ali naviknut ću se, svi ćemo se naviknuti…“, kaže Ivo.
A što mu je majka rekla kad je odlučio postati svjetioničar, budući da u obitelji već imaju jednoga?
„Zapravo, moji roditelji su rastavljeni. I to je zbog svjetionika. Ali sve ovisi o tome kakvi smo ljudi. Ne rastaje se svatko tko radi na svjetioniku, baš kao što ne ostaje skupa svatko tko provodi većinu vremena zajedno“, kaže.
Grci se bore s otočnim dilemama
Serifos, dio zapadnokikladske otočne skupine u Egejskom moru, kroz godine je doživio mnoge promjene.
„Ovdje nije bilo ceste, struje, automobila ni turizma. Za nas je ovo bilo mitsko mjesto, mjesto gdje smo mogli biti potpuno slobodni“, kaže Ioannis Spilanis, sveučilišni profesor koji je ljeta svog djetinjstva provodio na Serifosu, i od tada svaki slobodan trenutak koristi za dolazak na otok.
„U prvoj polovici dvadesetog stoljeća većina stanovništva Serifosa radila je u rudniku željezne rude. Danas većina za život zarađuje od turizma i građevine. Broj kuća na otoku udvostručio se u posljednjih 30 godina, a većina njih izgrađena je kako bi se iznajmljivala turistima“, kaže Spilanis.
Spilanis je profesor na Odjelu za studije zaštite okoliša na Egejskom sveučilištu. Živi na Lesbosu i većinu karijere posvetio je otocima, istraživanju ekononskog razvoja, okoliša, planiranja i turizma.
S kolegama radi na izradi sistema koji će detaljno mjeriti ekonomski i socijalni utjecaj turizma – sve do toga koliko vode troše turisti ili koliko smeća „proizvode“.
Tek tada, smatra Spilanis, bit će moguće sa sigurnošću reći koliko se turizam još može širiti prije nego njegove štetnosti prevagnu u odnosu na koristi.
Kaže kako trenutačni razvoj grčkih otoka nije održiv jer ponajviše ovisi o turizmu i uvozu. Čak 99 posto robe koja se konzumira na grčim otozima je uvezena, uglavnom iz Atene.
Smatra da bi europski otoci na turističkom tržištu mogli izgubiti od udaljenijih destinacija, na kojima turisti mogu uživati u jeftinom odmoru i garantirano lijepom vremenu cijele godine.
„Velika je razlika između europskih i ostalih, recimo azijskih otoka na kojima su cijene potpuno drukčije, puno niže“, kaže Spilanis u kafeu u blizini trajektne luke. „Nisam siguran da grčki i hrvatski otoci i dalje mogu biti… Konkurentni“.
Antonis Ventouris (35), je svjetioničar na Serifosu. Otac mu je također bio svjetioničar. Supruga i kćer žive na obližnjem Kimolosu.
Svjetionik – lijek za živce
Grčka nogometna reprezentacija igra protiv Kolumbije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ali Ventouris je vani, u dvorištu, pokušava sačuvati živce. Svjetionik na Serifosu je pravo mjesto za smirenje živaca.
„Možeš ovdje napisati knjigu dok traje zima, kaže Antonis“. „Možeš ovdje napisati sve knjige“.
Naš razgovor prekinut je dugim periodima tišine dok gledamo u more.
Tijekom večere u taverni koju su nedavno otvorili lokalni ribar i njegova obitelj, grupa domaćih ljudi naručuje hranu „za stol“ – ribu, feta sir, na suncu sušene rajčice i patlidžane. Pije se piva i ouzo i kreće razgovor o životu na otoku.
Baš kao i u Hrvatskoj, glavni problemi su im pristup dobrom školovanju i zdravstvena skrb.
„Bojim se da ću, ako nastavim previše misliti o zdravlju, početi imati problema sa srcem, i tek ću onda biti u pravoj nevolji“, šali se Manolis Pelopponissios, hotelijer od 57 godina koji ima kćer staru 14 mjeseci.
Što se tiče obrazovanja na otocima, Grčka ima drukčiji pristup od Hrvatske. Ima srednju školu na gotovo svakom naseljenom otoku, uključujući Serifos koji ima oko 1.400 stanovnika. Hrvatska ima srednje škole samo na nekoliko većih otoka, većinom onih koji su mostom povezani s kopnom.
Svjetlo u tunelu?
Na Dugom otoku, gdje „Zvone lanternista“ brine o svom svjetioniku, rođeni otočanin, Božavljanin Ivo Juranov (70) , priznaje kako gradnja srednjoškolske zgrade na otoku u ovom trenutku ne bi bila opravdana.
Ovdje nema dovoljno djece. Kad bi ljudi ostajali ovdje živjeti, bilo bi drukčije, priča Juranov u svom domu koji gleda na božavsku lučicu.
„Moramo ih vratiti i zadržati ih“.
Lokalne vlasti Zadarske županije inzistiraju na tome da rade sve kako bi pomogli otocima. Hrvatska je lani pristupila u Europsku uniju i jedna je od njenih najsiromašnijih članica, a cilja na EU pomoć kroz infrastrukturne projekte.
„Činimo najbolje što možemo da povežemo otoke s kopnom i otoke međusobno. Nije lako što se tiče financija, ali nadamo se da će EU fondovi donijeti rješenje“, kaže Davor Lonić, pročelnik Upravnog odjela za razvoj i europske procese Zadarske županije.
Ivana mora seliti u Zadar zbog škole: Nedostajat će mi tata
Veliki plan koji podupire lokalna vlast je izgradnja podmorskih tunela. Domaći ljudi sumnjaju da će se oni ikad dogoditi.
U dogledno vrijeme, mladi otočani će se i dalje morati seliti na kopno sa 14 godina kako bi pohađali srednju školu, baš kao što je ove godine učinila i Zvonimirova kćer Ivana. Ona sada živi u Zadru s majkom.
„Htjela sam ostati na otoku nakon što su mi se roditelji rastali. Moje djetinjstvo je bilo predivno, ali za osobu mojih godina sada, posebno dok traje zima, je vrlo teško“, kaže Ivana.
„Nisam baš imala društvo i sad mi je drago što se selim. Iako, nedostajat će mi tata“.
Balkanska istraživačka mreža (BIRN) održala je i ove godine školu Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost koja je okupila mlade novinare iz cijele regije. Tema ovogodišnje škole bila je “Generacije” i kao rezultat istraživačkog rada nastalo je deset priča koje prate živote (ne)običnih ljudi i svakodnevnih izazova sa kojima se suočavaju. Na portalu N1Info imat ćete priliku pročitati svih deset priča.
Ivana želi učiti strane jezike i studirati arhitekturu.
„Stvarno bih željela živjeti na otoku kad odrastem. Ne znam samo hoće li se uvjeti života poboljšati do tada“, kaže Ivana.
Baš kao i njen otac, Ivana se sada penje po stepenicama na početku svakog školskog dana. Šezdeset i osam stepenica od školskog dvorišta do učionice.
Možda će baš ona jednog dana projektirati zgradu za srednju školu na Dugom otoku?
„Možda, kaže. Zašto ne?!“
Autorica teksta: Marija Knežević, BIRN
