Postoji zemlja u kojoj jedan političar gazduje skoro tri decenije. Zemlja u kojoj je na parlamentarnim izborima nemoguće postalo stvarnost. Zemlja u kojoj sa živima glasaju mrtvi, sa prisutnima odsutni.
Tako i ovaj put. Mrtvi su ispunjavali svoju građansku dužnost birajući uglavnom Gazdu. Za divno čudo, uz njih se na biralištima pojaviše i odsutni građani, koji su istovremeno sjedili u svojim Frankfurtima i Minhenima za nedjeljnom trpezom. A poneki glasač je nudio ličnu kartu ili pasoš na iznajmljivanje. Rent-a-Passport takoreći, piše Deutsche Welle.
Zgranuti posmatrači su se nagledali svega i svačega, i da nije tragično bilo bi smiješno. Male gazde u biračkim odborima su za račun Velikog Gazde pozivale njegove nedisciplinovane fanove telefonom da glasaju kako su obećali. Glasno, da svi čuju. Ili su imali pomoćnike u džipovima kod birališta koji su bilježili ko je tu, a ko još nije došao. Taj spisak bi mogao poslije da se uporedi sa spiskom zaposlenih po raznim državnim ustanovama , preduzećima i službama. Najljepše je bilo ono kada su biralište preselili u kafanu, glasali su javno i veselo. A tek crnogorski gastarbajteri u Italiji, koji su dobili karte za trajekt i džeparac, samo da ispune svoju građansku dužnost!
VEZANE VIJESTI
Međutim, ni policijski aparat ništa nije prepustio slučaju. Tajna služba je otkrila tajne tokove ogromne novčane podrške koju bratska Rusija isplaćuje dušmanskoj opoziciji. A onda je usred predizborne tišine uhapšen Branislav Dikić. Čovjek koji je bio veliko policijsko mudo u Srbiji namjerio sa dvadesetoricom da obara legitimnu i legalnu i omiljenu vlast. Spriječen je državni udar. Na dan izbora Gazda je izgledao kao domaća verzija Franca Ferdinanda koji pravovremeno hapsi Gavrila Principa i sve mladobosance.
Gazdin šef elektronskih komunikacija je na izborni dan isključio Viber, WhatsApp & co., pridavivši internet. Kaže čovjek da se spolja miješaju u izborni proces.
Ali niste u pravu, rečena zemlja se ne zove Sjeverna Koreja.
Inače, demokratski izbori, do sada najslobodniji za lokalne prilike. Uspjeh je očigledan – na birališta je izašlo fantastičnih 73 posto glasača. Uprkos pokojem šaketanju nije bilo mrtvih (ako ne računamo one mrtvace koji su glasali, ali u teološkom smislu oni i nisu mrtvi već vaskrsli).
Dakle, postoji jedna zemlja sa oko 530.000 ljudi sa pravom glasa i 630.000 stanovnika. Gerontokratska Zemlja čudesa. U Njemačkoj koja ima ozbiljan problem „bijele kuge“ ljudi sa pravom glasa u odnosu na ukupno stanovništvo čine 76 posto. U ovoj Zemlji čudesa je to 84 posto. Zaključimo: Ili na biračkim spiskovima postoji određen broj fantomskih građana ili će stanovništvo Zemlje čudesa uskoro izumrijeti.
Gazdino spoljnopolitičko obrazloženje je poznato – odlučno kretanje u zagrljaj NATO i EU. Unutrašnjepolitičko obećanje Gazda naziva „prosperitet“, a narod mora to da prevede – još jedan mandat za ortačko-burazerski sistem i bogaćenje Gazdinog klana, partijskih sljedbenika i prijatelja.
Da li da odam da se glavni protagonista te priče zove Milo Đukanović, a njegova Zemlja čudesa Crna Gora? To skoro nikome na ovom jeziku ne treba objašnjavati.
Ipak, Milo, kako ga zovu i prijatelji i protivnici, nije računao sa pat situacijom u kojoj bi jedan glas mogao da odluči o njegovoj političkoj sudbini. Manevarski prostor mu je bitno sužen. I ako formira vladu ona će da balansira na žici. Naravno, najjača stranka će pokušati da pridobije još poneku satelitsku grupaciju i da posije razdor unutar opozicije kako bi dan kada će se i u Crnoj Gori praktično dokazati princip smjenjivosti vlasti odložila za mjesec limburg – kad se majmuni budu šišali. Pitanje je da li će opozicija prihvatiti tu igru i da li će opet zapasti u „prirodno” stanje rascjepkanosti.
Milo privremeno ostaje Gazda u duboko podijeljenoj zemlji. No, i u ovoj beskonačnoj tranziciji između Mila i Mila više nego očigledno je da je on, mjereno evropskim standardima, postao problem, a ne rješenje.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
