Domaći gosti u nekim restoranima na Jadranu imaju popuste, jer kako bi si inače, argumentiraju, mogli priuštiti živjeti u vlastitom gradu? Država to kažnjava, ali prilično nevoljko.

Espresso 40 kn, pizza 80 kn, kilogram ribe i po 800 kn, ma ni čašu vode iz pipe nećete dobiti za manje od 10 kuna, a toliko će vas koštati i odlazak na WC. “Pa ko to može platiti”, pita se ovih dana hrvatski građanin i zgraža se, kao i svake godine, nad medijskim napisima o divljanju cijena u obalnim krajevima, u čemu prednjači sam hrvatski jug, otoci i Dubrovnik, mada ne zaostaju puno ni Istra i drugi krajevi. I doista, 25-40 kuna za kavu, samo zato što ste je popili na Stradunu ili na hvarskoj Rivi, čini se kao pretjerivanje, kao pohlepa “poduzetnika koji žele na brzinu zaraditi”. Ali, zašto ne bi htjeli zaraditi? Pa zato se bave tim poslom, a ako je neko spreman platiti jasno istaknutu cijenu od 40 kuna za macchiato ili samo espresso, onda taj napitak očito toliko može stajati, jer cijenu određuje tržište. Ne plaćate samo kavu, plaćate lokaciju, doživljaj, piše Deutsche Welle.

Alternativna turistička stvarnost

Postoji, međutim, i alternativna turistička stvarnost, ona u kojoj, primjerice, kafu u samom središtu Dubrovnika, u Boškovićevoj ulici, tik do samog Straduna, nećete platiti više od osam kuna. Osim toga, kafa je zbilja dobra, a atmosfera u malom kafiću prava dubrovačka. Takvih lokala ima još i turist koji se malo raspita i pazi, može jesti i piti, a da pritom ne bankrotira. No, u priobalnim se krajevima osim “tajnih” lokala koji su okrenuti svojoj lokalnoj klijenteli i ne mijenjaju cijene pa su jeftiniji udomaćila još jedna praksa – popust za domaće. Primjerice meni, piscu ovih redaka, prodavač jedne prijevozne usluge vrlo je ljubazno obračunao cijenu karte kao da sam došao u grupi, mada sam bio posve sam. Moja prva pomisao je bila: valjda sam mu simpatičan i očito ne izgledam odveć imućno.

No, ispostavilo se da je raširena praksa, barem u jednom manjem broju restorana i kafića, da posve transparentno i otvoreno domaćima daju popust. Ako govorite hrvatski i ponašate se kao “domaći”, u njima ćete na računu naći “posebni popust” na cijenu jela koji varira od 20 do 30 posto, kako gdje.

I trgovački lanci daju popuste redovinm mušterijama

“A kako bismo si mi drugačije mogli priuštiti živjeti u svome gradu”, pita me jedan gospar koji me odveo na kafu i nevjerovatno dobru pitu od jabuka u jedan poznati dubrovački restoran na prestižnoj lokaciji. Nije bila jeftina, no platio ju je manje nego što bi ju platio gost iz neke strane zemlje koji konobara nije zazvao po imenu i upitao po dubrovački “Ke nova?” I doista, plaće u Dubrovniku su u hrvatskom prosjeku, a ako vas marenda, gablec ili jauzna, dakle, obrok za vrijeme radnog vremena, stoje 50-70 kuna, neće vam puno od plaće ostati za režije i druge troškove koji su i veći nego u drugim dijelovima zemlje.

“To su lokali koji rade cijele godine i računaju na domaće goste i kada nije sezona, moraju ih zadržati”, objašnjava mi rečeni gospar koji ipak nije želio da mu navedem ime. “Ne rade ništa nelegalno, na računu je popust jasno iskazan, sve je čisto. Ti ljudi tamo troše stalno”, kaže i dodaje: “Pa i trgovački lanci imaju kartice za popust kojima nagrađuju vjerne kupce. A vlasnik kafića ili restorana će, kada uoči da strani gost navraća redovno u njegov lokal, tog gosta počastiti desertom ili pićem. To je normalno”, zaključuje.

Pomoć sugrađanima u finansijskoj nevolji

“Možete se odvesti jednu stanicu autobusom odavde i tamo vam je izvrstan restoran koji preko dana ima dobru ponudu jauzni, gableca”, govori mi Ivan, sezonac iz Slavonije na plaži izvan Grada. Dolazi raditi već koju godinu, plaćom i smještajem je zadovoljan, no ne zarađuje bogatstvo pa je i naučio gdje se hraniti kad mu se ne da kuhati. Spremno mi dijeli savjete, u solidarnosti s građaninom koji je kao i on u nekom hrvatskom dohodovnom prosjeku. Upućuje me u pub koji nema popuste, ali je jeftiniji od drugih. I pizza se u Gradu, saznajem, nađe za sasvim prihvatljivih 40-50 kuna.

Moglo bi se zaključiti da je riječ o solidarnosti naroda koji nema puno novca. Ali o nezakonitoj solidarnosti, ukazuju nadležne institucije. Različite cijene za različite goste nedozvoljene su, upozorava nas Ministarstvo gospodarstva u odgovoru na naš upit. Ono navodi da se to protivi Direktivi 2006/123/EZ Evropskog parlamenta i vijeća od 12. decembra 2006. godine o uslugama na unutarnjem tržištu, koja je ugrađena i u naše zakone. Po njoj se na primatelja usluge ne smiju primjenjivati diskriminirajući zahtjevi uvjetovani državljanstvom te mjestom prebivališta ili boravišta, osim u “slučajevima kada su objektivno opravdani različiti uvjeti pristupa usluzi”. Na naš upit koji bi to uvjeti bili, Ministarstvo nije odgovorilo, ali zato nas je Ministarstvo turizma jasno upozorilo da je takva praksa suprotna zakonima i da inspekcije za nju mogu naplatiti prilično visoke kazne.

Visoke kazne – na papiru

I ovo ministarstvo upozorava da ugostitelj, kao i drugi pružatelj usluga u turizmu ne smije imati istaknute i naplaćivati različite cijene, npr. za strance ili za građane iz drugoga grada.

Ukoliko turistički inspektor u inspekcijskom nadzoru utvrdi da pružatelj usluga u turizmu to čini, podnijet će nadležnom prekršajnom sudu optužni prijedlog za pokretanje prekršajnog postupka ili će donijeti prekršajni nalog. Za takav prekršaj je propisana novčana kazna u iznosu od 3.000,00 do 50.000,00 kuna, upozorava Ministarstvo turizma.

U ovoj praksi, valja napomenuti, Hrvati nisu usamljeni – naime, u crnogorskom je Kotoru posve uobičajeno da domaći plaćaju manje cijene u restoranima, kafićima i drugdje, a muzeji, primjerice, su ponegdje besplatni za mještane. “Popustima za domaće” dosjetili su se i Bugari, govori mi kolegica iz Makedonije, kojoj se isplati znanje bugarskog jezika kada odlazi u tu zemlju na skijanje.

Ugostitelji koji se bave ovakvom, za jedne razumnom i humanom praksom odobravanja popusta za domaće goste, a za druge nedopustivom diskriminacijom, ipak ne moraju pretjerano strahovati od inspekcija. Naime, kako nam je odgovorilo Ministarstvo turizma, u razdoblju od 1. januara 2016. do 29. juna 2017. godine Turistička inspekcija Ministarstva turizma zaprimila je svega četiri (!) prijave koje su se odnosile na isticanje ili naplatu dvostrukih cijena u ugostiteljskim objektima. Pritom su samo u dva od ta četiri slučaja doista i utvrdili “diskriminirajuće zahtjeve”, a u jednom od njih ugostitelja kaznili s 2.000 kuna.

S obzirom da je minimalna predviđena kazna 3.000 kuna, a inspektori su u samo jednom slučaju odredili kaznu od 2.000 možemo zaključiti da se uz takvu nevoljku represiju praksa dvostrukih cijena sigurno neće prekinuti, jer ugostiteljima je dobro jer imaju promet, domaćima je dobro jer si koliko toliko mogu priuštiti što i stranci, a stranci, uglavnom, ne znaju da su diskriminirani. Da znaju, sigurno ne bili sretni, piše Deutsche Welle.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.