Hronični javni nastupi srbijanskog predsjednika su noseći stub u njegovoj arhitekturi moći. DW analizira glumačku tehniku Aleksandra Vučića: kako mijenja teze, izigrava žrtvu, prelazi u napad...

Ako mene pitate pa zamjena teza, jedna, druga, peta brojka, procenat, broj kilometara autoputa i radnih mjesta, i prije nego što stigneš da pitaš gdje su sva ta fantomska radna mjesta i moćni procenti rasta, jedno dozvolite mi da kažem, ja sam Vas saslušao iako nije saslušao, pa još red brojki, interpretacija, skromnosti pa megalomanskih oda samom sebi, a odakle njima pare, pa žalopojka o tome kako ga svi napadaju, ali znaju građani, vidi narod tu marljivost zato su rezultati takvi kakvi jesu, i prije potpitanja o prvoj temi već se otišlo na desetu i voz je za pitanja prošao, ali Srbija ide brže, jače, bolje.

O tehnici vladavine Aleksandra Vučića već su po novinskim stranicama ispisani tomovi i tu je sve jasno svima koji se informišu iz manje ružičastih medija od Pinka i Informera. Pa ipak, partijsko zapošljavanje, kontrola medija, namješteni tenderi, mafijaške metode i nabildovani tipovi – nisu dovoljni da objasne petogodišnje držanje Vučića i naprednjaka na pedesetak odsto podrške (onih koji glasaju, a samo su oni bitni). Dio poena otpada na sam Vučićev nastup, ne na to šta već kako priča i kidnapuje svaki šou za sebe, kako dodiruje naočare, uzdiše i zastajkuje, kada viče, a kada je tih.

Možda zvuči suludo, ali to jeste jedan vid harizme – ta riječ podrazumijeva privlačnost nastupa neke osobe. Vučićev omiljeni teoretičar, Max Weber je harizmatsku vlast opisao kao vlast koja počiva na „izvanrednoj svetinji, heroizmu i karakteru” vođe pri čemu je važno naglasiti da sve te osobine mogu biti i odglumljene. Kako Weber piše, harizmatska vlast je legitimna sve dok sljedbenici vjeruju u vrline vođe. Analiza Vučićevih nastupa je ujedno tužni nalaz o tome kakav govor, dramaturgiju i glumu srbijanskih birači posebno cijene.

Sirak tužni bez nigdje nikoga

„Da bi drama bila zanimljiva, mora u sebi da ima sukob. Da bi neko bio junak te drame mora da ima neprijatelja i bori se protiv njega”, kaže za DW rediteljka i scenaristkinja Staša Koprivica. Prvi problem – to što političke neistomišljenike (neprijatelje) izbjegava u širokom luku – Vučić lako razrješava: obračunava se sa odsutnim, nerijetko zamišljenim neprijateljem: „Time što antagonizuje svog prisutnog ili zamišljenog sagovornika, Vučić navodi publiku da počne da navija, da se emocionalno uključi u priču i izabere stranu –htjela to ili ne”, dodaje Koprivica.

Izbor strane je u tom slučaju snažno sugerisan. Publika lišena konteksta – možda jer politička zbivanja prati površno, možda jer je drogirana tabloidima – lako odabira stranu. Da ste prošle sedmice u Srbiju pali sa Marsa i odmah pogledali intervju Brankice Stanković sa Vučićem, zar ne biste pomislili: „Zašto ova nametljiva žena napada gospodina?”

To treba zahvaliti „sofističkom arsenalu”, kaže bloger i marketinški stručnjak Mihailo Tešić. „Čas je blagonakloni učitelj koji moli za
dozvolu da objasni, čas samopregorni učenik koji, eto, samo može da se trudi i bori. I ponekad – kad god se ukaže prilika – da pomene da je bolji od prethodnika. Ako ga malko priklještite, Vučić se izvinjava, često sarkastično, čime implicira da je sagovornik nepotrebno pregrub i stavlja se u ulogu žrtve i underdoga”, navodi Tešić za DW. „Ukratko, pasivna agresija odvrnuta na maksimum.”

Slično podjelu uloga vidi i Staša Koprivica: on nikada ne napada prvi, nego uvijek iz kontre. Klasična šahovska otvaranja su rečenice:
Ako bih moglo barem jednom bez prekidanja…; Iako ste me optužili da sam… ; Znam da mi ne vjerujete, ali… „Kada se tako postavi, svi njegovi argumenti su odbrana protiv nepravde, pa ga publika percipira kao defanzivnog, a ne agresivnog.”

„Još jedan od načina da pridobije gledaoca jeste i insistiranje na pokazivanju krhke ljudskosti. On ne beži od javnog izliva emocija, naprotiv, insistira na tome. Briše znoj kada je nervozan, masira čelo kada je umoran, plače kada je potresen. Tako nam pokazuje da nije nikakav natčovek, on nije samo funkcija koju vrši, on je jedan od nas. A kako bi nama bilo da smo na njegovom mestu? Kako bi nama bilo da trpimo takve i tolike pritiske? To su pitanja uz pomoć kojih se budi saosećanje među gledalištem, naročito među onima koji nisu preterano pronicljivi”, dodaje rediteljka.

Vučić pazi da u govoru pokazuje ljudskost, dodaje Tešić, „jer zaboga on greši, on nije siguran, on uči. Te stvari se moćno kombinuju u verbalnim ogradama kao što su mislim da sam, ako sam u pravu, čini mi se, jer tako se istovremeno govornik ne obavezuje na to da govori istinu, jer, eto, nije siguran šta je istina.”

„A da ja Vas pitam”

I u prepodobnoj fazi i kada pređe u napad, Vučić rabi šibicarske fazone kojima dovodi sagovornika u televizijskoj emisiji ili novinare na konferenciji za štampu u nezavidan položaj. „Deklamuje i pravi dramske pauze, što je stari trik za iskazivanje dominacije, verbalno teranje drugih da čekaju na govornika”, analizira Tešić.

Koprivica primjećuje da se šef SNS „svim sagovornicima obraća ličnim imenom i sa mnogo razumijevanja, iako je, eto, tužan što zauzvrat on sam to razumijevanje ne dobija. Takvim stavom emituje energiju razočaranog roditelja i stavlja sagovornika-suparnika u ulogu neposlušnog, nedokazanog djeteta – što je izuzetno inferiorna pozicija.”

“Vučić koristi podatke kao oružje”, navodi dalje Koprivica, „zasuće vas njima sve dok vas fakti ne preplave i ne prestanete da primjećujete šta od svega toga ima smisla, a šta ne. Čak ni tada neće stati, bujica informacija će se nastaviti sve dok originalno pitanje ne izgubi sav smisao. Tako se stiče utisak da suvereno vlada svim mogućim podacima – što često i jeste slučaj – a da je sagovornik samo nespreman i tu se svaka priča završava. Predsjednik emituje skromnost, ali odlučnost, emotivnost i čvrstinu. I to je ono što savršeno rezonuje sa prosiječnim glasačem.”

Kada je neko baš uporan – a takvi tu i tamo znaju da banu na konferenciju za novinare i poremete idilu sa namještenim pitanjima – kada dakle ne prođe ni glumljenje žrtve ni zamjena teza, kada se na citat ranijeg obećanja ili izjave ne može reći da je istrgnuto iz konteksta – tada Vučić prelazi na ultimativni manevar. Sjećate se kako Petar Kralj u flimu „Kad porastem biću kengur”, kada ga radijski voditelj pita o letećem tanjiru iznad Voždovca, odgovara: „A da ja Vas pitam… šta je sa 500 miliona neprijavljenih Kineza?”

To je jedno od popularnijih verbalnih vrdanja kod političara uopšte, kaže Tešić. Srbijanski predsjednik koristi varijacije poput: A je l’
može kod Vuka Jeremića/Saše Jankovića; A nije Vam smetalo kada je pod Tadićem… „To mu je uglavnom šlagvort da pređe u odlučan stav, kad koristi prvo lice množine i daje obećanja – pazeći da ne obećava pozitivno, nego da čvrsto i samouvjereno tvrdi kako nešto neće(mo) dozvoliti i kako nešto neće proći. Uglavnom nešto izmišljeno”, dodaje ovaj bloger.

Novinari bez moći

I tu se vraćamo na početak – svaka kritika koja bi raskrinkala glavnog glumca te otužne predstave dopire samo do onih kojima je već sve jasno. Vučiću je sama gluma olakšana jer je jednovremeno režiser, snimatelj, scenarista, dramaturg, kostimograf i naravno producent koji svoje predstave plasira u veoma kontrolisanom okruženju. Improvizacije su nepoželjne, dobacivanja iz publike takođe. Novinari koji dokazano nisu spremni da u predstavi budu tek inventar retko se pripuštaju blizu pozorišnog prvaka, pa i tada samo kao ilustracija da on od sučeljavanja tobože ne bježi.

U romanu „Besmrtnost” Milan Kundera bilježi da moć novinara nije njegovo pravo da pita – svako ima to pravo – već pravo da zahtjeva odgovor. Ta je nadmoć novinara nad nosiocima javnih funkcija u društvima sa razvijenom političkom kulturom upravo ogromna, veća nego moć isljednika. Jer u policiji i pred sudom se u svoju odbranu može i ćutati, dok bi u novinskom intervjuu ćutanje pred neprijatnim činjenicama za političara bilo fijasko i vjerovatno karta u jednom pravcu za političku ropotarnicu.

No kako Rastislav Dinić lucidno primjećuje na portalu Peščanika, u Srbiji „sada važe neka druga pravila i činjenice više nisu ni od kakve pomoći”. On predsjednikov nastup u intervjuu za Insajder sažima ovako: „Niste vi ovdje pozvani da mi saopštite istinu u lice, nego da ja vama saopštim šta se ima smatrati istinom.”

I šta onda? Vučiću nenaklonjena javnost je podijeljena: dok dio žudi za nekakvom serijom televizijskih duela sa liderima opozicije – a nema dokaza da bi se iko od njih dobro proveo u tom duelu – drugi misle da Vučića treba ignorisati i uporno ponavljati istinu. U „Čarobnjaku iz Oza” se radnja privodi kraju kada mala Doroti zaviri iza kulisa i vidi šta se zapravo dešava. A ni čarobnjaci ni harizmatske vođe, što bi rekao Weber, ničemu ne vrede kad svi provale foru.