Zastupnik stranke GLAS i potpredsjednik Sabora, Goran Beus Richembergh, gostovao je u N1 studiju uživo i komentirao hašku presudu bh. šestorki.

Dobili ste prijetnje zbog izjave da nećete sudjelovati na minuti šutnje u Saboru za osuđenog ratnog zločinca.

Kad se bavite javnim poslom i kad jasno i glasno iznosite stavove, u demokratskm društvu možete očekivati protuargumente i napade. Nekad su kulturni i pristojni, ali kod nas nažalost nije riječ o tome. Radi se o primitivnoj kulturi koja huškački djeluje. Od toga pa do nasilja ili siledžijstva nije daleko, tek jedan korak i to što je GLAS jasno artikulriao svoj stav da se treba poštovati presude Haškog tribunala prouzročilo je lavinu vrlo primitivnih napada i naravno da u tom moru uvreda, pljuvanja i vrlo ružnih riječi koje su se sručile na nas nekolicinu iz stranke, bilo je i prijetnji. Sve ozbiljne prijetnje proslijeđene su policiji i ona obavlja istražne radnje.

Kako objašnjavate atmosferu linča? Svatko tko upozorava da su počinjeni zločini, doživljava prijetnje.

To je posljedica jednog vrlo prostačkog pristupa HDZ-a ovoj čitavoj problematici.

Čin samoubojstva Slobodana Praljka utjecao na emotivne reakcije državnog vrha. Kako ih komentirate?

Mislim da su bile krajnje nepripremljene i neodgovorne. Postojale su dvije mogućnosti u tom slučaju, da optuženi budu oslobođeni ili im budu potvrđene ili ublažene kazne izrečene u prvostupanjskoj presudi. Nitko nije očekivao, niti čovjek zdravog razuma i dobre volje može očekivati ovakav epilog, da se usred sudnice netko ubije, ali taj čin ne bi smio zasjeniti obvezu ljudi koji vode ovu državu da ne iskorištavaju ovu situaciju za raspirivanje mržnje, nego da spriječe huškanja da se proda spin da je Hrvatska optužena i da je narod dobio stigmu okupatora i izvršitelja zločina.

Što je konkretno bilo raspirivanje mržnje u njihovim izjavama?

Što to znači kad predsjednica proziva neke bivše? Tko su bivši? U konačnici, ona je u pravu, ali kad bi htjela biti iskrena, onda bi na tom popisu bilo 90 posto ljudi iz HDZ-ove nomenklature. Zagreb je postavljao ključne ljude hrvatske zajednice Herceg Bosne, zapovjednik južnog sektora je postavio i generala Praljka i generala Petkovića. To nisu autonomne odluke ljudi u lokalnoj zajednici u tom času u ratu. Tko je provodio politiku snishodljivosti prema međunarodnim institucijama? Pa Republika Hrvatska. Nisam ja na avion ispraćao haške uznike, nego Miroslav Tuđman. Imali su potporu države da odu što prije. U tom postupku obrane su bile pozvane da ospore tužbene zahtjeve. Nisam siguran da su odabrali dobru taktiku, jer se dogodilo da su potvrđene sve presude iz prvog stupnja.

HDZ je bio na vlasti kad su generali otišli u Haag, a zanimljiva je njihova šutnja sad. S druge strane, Orsat Miljenić i Ante Šprlje komentirali su da su pokušavali pomoći obranama.

Ovo je sad suluda situacija da nakon svega što su oni napravili i čega su bili akteri, zahvaljujući spinu oni koji su sudjelovali u tome sad su nevini, divni i krasni, a mi koji nismo, mi smo neprijatelj države. Haag je napravio čitav niz političkih propusta, ali to je tako jer smo mi od njega previše očekivali.

Nije li legitimno preispitivanje činjenica? Postoji i drugačija percepcija, da su optuženi iz Haaga heroji.

Nijedna presuda nije u drvo i kamen zapisana da se o njima ne može više govoriti. U ovom slučaju moramo biti svjesni da nas naše emocije tjeraju da vjerujemo da netko nije kriv i to je potpuno ljuski, ali nismo meritorni odlučivati o tome i u tom kontekstu donosimo konačne zaključke. Što bi to značilo na svatko izrazi da se ne slaže s presudom koja mu bude izrečena? Govoriti o nekome tko se ubio da je to herojski čin, što to govori o onih drugih petoro koji se nisu ubili? Jesu li oni kukavice?