Na Kosovu nema etničkog, vjerskog i političkog progona, pa nema ni razloga za dugotrajne procedure za dobijanje političkog azila, smatraju u Austriji. Ipak stanovnici Kosova su najveća grupa azilanata u Austriji.

Na centralnoj autobuskoj stanici u Prištini svako veče je haos. Po mraku i uz veliku nervozu, stotine ljudi ulazi u već natrpane autobuse. Djeca, veliki koferi, suze i zagrljaji. Put u neizvjesnost.

Ipak to evropsko nepoznato i skrivanje kod rođaka ili nadmudrivanje sa administracijama država Unije, za mnoge je manje neizvjesno od sive kosovske svakdnevice. Prva stanica ovog bijega sa Balkana je Beograd.

“Idu zato što primaju platu od 130 eura, a dolazi im račun za struju od 160 eura. Moraju da idu, a nikada više se neće vratiti na Kosovo. Željeće da se vrate, ali neće moći. Žao mi ih je. Strašno. Vidi kako djecu guraju u autobus, strašno”, kaže Milaim Halili.

Svoju sreću u “obećanim zemljama” Zapadne Evrope uglavnom traže mlade osobe, ali ima i starijih koji se odlučuju na avanturu s neizvjesnim krajem.

Prema nekim izvorima, u posljednja tri mjeseca, od kada građani Kosova mogu s ličnom kartom da uđu u Srbiju, za Zapadnu Evropu je otišlo 50 hiljada građana.

Nijedna zemlja EU ne daje azil Kosovarima, a oni koji budu uhvaćeni tokom ilegalnog boravka bit će vraćeni na Kosovu i neće moći narednih nekoliko godina da apliciraju za vize.

Pogledajte prilog Jelene Sotirović.