Odluka Švedske akademije da dodijeli Nobelovu nagradu za književnost Peteru Handkeu prošle sedmice šokantan je potez i treba da zabrine politički svijet onoliko koliko je zabrinula književni, piše albanski premijer Edi Rama u autorskom tekstu za albansku novinsku agenciju ATA.
Austrijski autor dugogodišnji je pobornik bivšeg nacionalističkog lidera Srbije Slobodana Miloševića i apologista njegovih genocidnih kampanja u jugoslovenskim ratovima devedesetih. Uprkos jasnim dokazima o zločinima srpskog režima, Handke je nastavio da prisustvuje suđenju bivšem diktatoru u Hagu. Kasnije je prisustvovao i njegovoj sahrani.
Oni koji brane odluku Švedske akademije tvrde da se Handkeova mišljenja trebaju razdvojiti od njegove jedinstvene umjetničke sposobnosti i književnih doprinosa. Neki čak tvrde da su namjere austrijskog pisca da uvijek provocira i da se njegova nekonvencionalna politička ubjeđenja trebaju smatrati širim pokušajem izazivanja debate i oslobođenja političke misli od prevelikih stega.
Odvajanje Handkeovog književnog djela od njegove politike bila bi velika greška. S obzirom na njegovo odobravanje Miloševićevog režim i povremeno negiranje genocida, etničkog čišćenja i mučenja, Handkeov rad duboko je politički.
Najizrazitiji primjer Handkeovog manjkavog narativa je kratki putopis “Putovanje prema rijekama: Pravda za Srbiju”, objavljen 1997. godine u kojem se dokumentira svakodnevni život lokalnih Srba nakon završetka balkanskih ratova ranih 1900-ih.
Kao što Handke ističe u epilogu, njegova namjera nije bila da skuplja “zle činjenice” nego da osigura narativ preispitivanja savjesti koji će biti u mogućnosti da osigura dugotrajni mir. Srbi koji se pojavljuju u Handkeovom narativu su obične, siromašne, nevine duše koji spavaju u podrumima bez grijanja. Daje opise u kojima oni jedu sarmu i kajmak i piju vino iz Smedereva “gdje Dunav nečujno teče”. U njegovoj priči, ti ljudi su duboko pogođeni prezirom koji ostatak Evrope osjeća prema njima, a osjećaju da im je ta ista Evropa okrenula leđa.
Međutim, fokusiranjem na svakodnevnicu lokalnih Srba, Handke je previdio tragediju ostalih etničkih grupa u regiji i time intenzivira narativ o Srbima “kojima je nanijeta nepravda” – isti narativ koji je Milošević imao, a čiji je uspon na vlast potaknut idejom da je srpski narod žrtva i da treba da ustanu u odbrani svoje slobode i dostojanstva.
Handke je također nevjerovatno šutljiv po pitanju centralne uloge Srbije u balkanskoj tragediji 1990-ih, uključujući genocid u Srebrenici. On predstavlja zlodjela počinjena od strane Miloševićevog režima kao lažne tvrdnje koje je Zapad izmislio, a ne surove činjenice koje je dokumentovao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.
Ignorisanjem ovih surovih činjenica, Handke daje implicitno pomilovanje i apologiju genocidnom poduhvata lidera Srbije. On također pokušava da ispravi historijska dešavanja. Ignorisanjem srbijanskih hegemonih ambicija i genocida pod pokroviteljstvom države, omogućava prikazivanje Slovenije i Hrvatske kao pokretače raspada Jugoslavije, a pripusuje vrline postdejtonskog mira u Jugoslaviji Miloševiću.
Handkeov rad se ne može odvojiti od političke usluge koju je uradio za pokojnog srbijanskog predsjednika. Njegovi politički pamfleti nisu književnost nego pozivi na mržnju koji dodatno pojačavaju predrasude.
Nema sumnje da se Handke treba čitati, proučavati i da se o njemu treba razgovarati. Ali podizanje njegovog rada na nivo iznad drugih kandidata za Nobelovu nagradu, koji su je više zaslužili, predstavlja nemarnu grešku. Kao što je pisac i književni kritičar Hari Kunzru rekao “On je dobar pisac, koji kombinira svoje uvide sa nevjerovatnom etičkom sljepoćom”.
Nobelova nagrada neće učiniti Handkea sjajnim piscem. U izboru austrijskog pisca, Švedska akademija je uspjela da umanji vrijednost nagrade i pretvori je u još jedan skandal koji će smanjiti njen ugled kroz naredne decenije.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
