Dok je hrvatski premijer predstavljao ciljeve predsjedanja EU-om, u Europskom parlamentu se postavilo pitanje brutalnosti hrvatske policije prema migrantima. Razgovarali smo sa zastupnicama Tineke Strik i Malin Björk.

Dok je za hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u Strasbourgu u utorak ujutro nastupio veliki trenutak kad je predstavljao ciljeve Hrvatske tijekom predsjedanja Europskim vijećem, na taj sjajan trenutak je bacilo tešku sjenu nekoliko zastupnica u Europskom parlamentu. Jer i tom prilikom su Hrvatsku prozvale zbog kršenja prava migranata i izbjeglica i provođenja nasilnog pushbacka na granici s Bosnom i Hercegovinom.

Među onima koji su digli glas je bila i predsjednica grupacije Zelenih u EP-u Ska Keller, zastupnica Zelenih Tineke Strik iz Nizozemske i Šveđanka Malin Björk.

Plenković je odgovorio da Hrvatska poštuje sve zakone EU: ne provodi tzv. pushback, odnosno nasilno vraćanje migranata i izbjeglica na teritorij susjedne BiH bez i da im formalno prizna kako su se već zatekli na teritoriju Hrvatske, odnosno Europske unije. Plenković je i dodao kako neće dozvoliti da Hrvatska postane „neformalni hotspot“ za izbjeglice.

Hrvatski je zastupnik Tomislav Sokol povrh toga švedsku kolegicu Björk optužio da laže te da se poziva na izvještaje „organizacija koje nemaju nikakav legitimitet”.

Švedska eurozastupnica iz redova ujedinjene europske ljevice nije se dala smesti te mu je odgovorila da je ona rane od ugriza pasa i ljude koji su goli i bosi nasilno vraćeni s granice vidjela svojim očima na licu mjesta, piše Deutsche Welle.

Tim povodom razgovarali su sa švedskom europarlamentarkom Björk, ali i njenom nizozemskom kolegicom, Tineke Strik koja je bila i izvjestiteljica za pitanje tretmana izbjeglica prošle godine. To je utoliko važnija tema jer se u Hrvatsku u svibnju, još za vrijeme njenog predsjedanja, sprema izaslanstvo Europskog parlamenta koje bi na terenu trebalo utvrditi što se točno događa.

Björk je Hrvatsku, Sloveniju i BiH posjetila sredinom prosinca, baš kada je sa zemljom sravnjen zloglasni izbjeglički kamp Vučjak u Bihaću. Bila je tamo s delegacijom lijeve grupacije u EP-u nakon što su dobili alarmantne izvještaje Human Rights Watcha, Amnesty Internationala i lokalnih organizacija za pomoć izbjeglicama i migrantima.

Tineke Strik u Hrvatskoj je bila prošlog ožujka kao izvjestiteljica o nasilnim postupcima prema izbjeglicama i migrantima, tzv. pushbackovima. Dok se u Europskom parlamentu razgovaralo o budućnosti Europe, zastupnice su mogle samo ponoviti svoje dojmove:

Malin Björk: U Sloveniji, u Zagrebu i u Bosni sam razgovarala s puno izbjeglica i apsolutno svi su svjedočili o brutalnosti hrvatske pogranične policije. Smatram da nema sumnje da su ta svjedočenja istinita. Vidjela sam ljude s ranama od ugriza policijskih pasa, ranama od elektrošokera koje izgledaju strašno, masnicama od premlaćivanja… Čula sam svjedočenja o tome kako su morali hodati kroz šumu polugoli nakon što su im oduzete osobne stvari koje su nosili, vreće za spavanje, mobiteli, torbe, ali i odjeća i cipele, kako bi im vjerojatno bilo teže pokušati se vratiti. Nisu dobili nikakve papire, o tome ne postoji nikakav pisani trag. Jedan mi je čovjek ispričao kako je bio u grupi od 18 muškaraca koje su prisilili da stoji u vodi do prsa 30 minuta, nakon čega su poslani natrag u BiH. To je brutalnost koja je zapravo mučenje.

DW: Problem je ipak širi od Hrvatske.

Björk: Da, ovo nije samo problem Hrvatske, to je problem Europske unije. Krši se pravo EU-a, međunarodni zakoni i to pokazuje nesposobnost Europske unije da nađe rješenje po kojem ne bi samo zemlje na granicama snosile odgovornost za ljude koji pristižu.

Umjesto da se ponaša kao brutalni vratar na ulazu u Europu, Hrvatska bi trebala iskoristiti predsjedanje Unijom i zatražiti da se o tom problemu razgovara tijekom njenog predsjedanja i da zatraži od Europe da se pronađe zajedničko rješenje. Europa mora ispuniti svoje obaveze. Umjesto toga, Hrvatska brutalnim postupcima drži ljude podalje. Premijer (Plenković) je to i rekao, da Hrvatska neće postati hotspot za migrante.

Tineke Strik: Više je zemalja s vanjskim granicama i izvan Šengenske zone koje žele spriječiti azilante da podnesu zahtjev za azilom. Možda je to zato što po Dablinskom sporazumu zemlja u kojoj se podnese zahtjev postaje odgovorna za tog tražitelja azila. Ali, sve je više postupanja granične policije u kojoj se ljude uhićuje i bez ikakvog formalnog postupka vraća na teritorij susjedne države. U mnogim je zemljama to popraćeno nasiljem, no hrvatski je slučaj ekstreman.

Hrvatska pravobraniteljica je prikupila više od stotinu svjedočanstava postupaka policije koje je poslala Ministarstvu, no vrlo je nezadovoljna jer je Ministarstvo sve jednostavno zanijekalo. To je i moje iskustvo: oni samo tvrde da se to ne događa i točka. Priznaju da se gdjegod dogodi greška u postupanju, no kada razgovarate s organizacijama na terenu, vidite da postoji strukturno nasilje. Hrvatska pravobraniteljica tvrdi da je sve u izvještajima točno te da je još i gore.

DW: U Hrvatskoj postoji osjećaj da se takva politika provodi uz prešutnu suglasnost EU-a.

Strik: Ima nešto u tome, jer je to raširen, strukturni problem, Španjolska to čini na granici s Marokom. Europski sud za ljudska prava je donio vrlo jasnu presudu o tome, no Europska komisija nije ništa učinila. Ona ima dužnost paziti da se zemlje pridržavaju europskih propisa o traženju azila, a ovo što se događa je jasno kršenje prava na traženje azila.

Björk: Očito je da je Europska unija dvolična. Dijelovi europskog političkog spektra opsjednuti su time da se granice zatvore. Ne tek zaštite, već zatvore. Te političke snage ne žele funkcionirajući sustav davanja azila, žele da netko, nije ih briga je li to Erdogan ili Hrvatska, drži te ljude podalje: oružjem, psima, mučenjem. Ali, to nije Europa koju želimo graditi. Mislim da ni Hrvatska ne želi igrati tu ulogu.

Hrvatski premijer je rekao da policija ne postupa nasilno, ali ja sam vidjela policijske automobile i ljude koji su se vraćali s granice. Oni su mi govorili kako ih je policija prisilila da se vrate, oduzela im, zapravo ukrala stvari, cipele, te su morali hodati kroz vodu. Svjedočila sam pushback u tom kratkom vremenu što sam tamo provela.

DW: Koje su priče tih ljudi?

Björk: Većina onih s kojima sam razgovarala su stigli preko Turske i Grčke, što znači da ako su došli iz Tunisa i Egipta, da su prošli nevjerojatan put, možda zbog straha od prelaska Mediterana. Prošli su strašne teškoće. Neki su neko vrijeme bili u Grčkoj prije nego su krenuli dalje, neki su platili krijumčarima, neki nisu. Na njima se vidi da su strahovito umorni, iscrpljeni, ali kad slušate što su prošli na svojem putu shvatite da su nevjerojatno odlučni kako bi mogli proživjeti što su oni proživjeli.

Bio je tamo jedan čovjek iz Sjeverne Afrike koji je živio u Njemačkoj nekoliko godina, a zatim je deportiran. No, u Njemačkoj je dobio dijete i sada mu se pokušava vratiti.

DW: Što bi zapravo Europa trebala i mogla učiniti?

Strik: Europska pravila o azilu jasno nalažu kako se mora poštovati vladavina prava, mora se pronaći rješenje koje je u skladu s našim pravilima i zakonima, a oni su dobri. No ,jasno mi je da su potrebni kapaciteti za brzo rješavanje zahtjeva i to bi se moglo raditi u blizini granica gdje bi se provjeravalo ljude, njihove zahtjeve i određivalo tko doista treba i ima pravo na zaštitu.

To ne mora trajati godinu dana. Komisija radi na novom sporazumu o azilu i većina država članica se slaže da trebamo nešto na vanjskim granicama, a poslije toga poštenu raspodjelu tražitelja azila tako da za njih ne budu odgovorne zemlje u kojima se oni prvi puta pojave. Jasno mi je da Hrvatska isto ne želi biti odgovorna za njih. Ako imate dobru i brzu proceduru i posve jasno postavite tko ima pravo na zaštitu, a one koji nemaju brzo vratite natrag, onda šaljete jasnu poruku da nema smisla dolaziti ako nećete biti primljeni. Nasilno ih vraćati u susjedne zemlje nije rješenje.

Björk: Smatram da većina ljudi zapravo ne želi otići iz mjesta gdje žive. Sirijci bježe od rata, morali su otići, no većina ljudi ne želi otići. To je fantazija da svi ti ljudi žele doći u Europu. Moramo imati sustav koji može odrediti koji je razlog što ljudi žele izbjeći u Europu, svaki slučaj treba procijeniti individualno. Mi smo izuzetno bogat i velik kontinent i možemo biti vrlo učinkoviti kada je riječ o vladavini prava i osnovnim ljudskim pravima. Zašto ne bismo pokušali biti najbolji u tome?

To je politički izbor na koji se moramo odlučiti. Za mene je on jednostavan: potrebna je tek politička volja i energija. I taj izbor govori nešto o nama kao kontinentu. Ako jesmo kontinent koji pruža dobrodošlicu, koji se pridržava osnovnih ljudskih prava i vladavine prava, onda ćemo to organizirati na dostojanstven način. U suprotnom nismo takav kontinent, a ja znam što ja biram.

Istovremeno ljude i organizacije civilnog društva koje pokušavaju tim ljudima pomoći se kazneno i prekršajno goni zbog navodnog pomaganja u krijumčarenju ljudi. U Švedskoj me nitko ne bi optužio kada bih nekome rekla da ode u imigracijski ured i rekla mu adresu gdje može zatražiti azil. Takve se ljude sudski progoni, a to je najnormalnija, ljudska stvar koju možete napraviti.

Normalno bi bilo da ih uzmete u svoj auto i odvezete tamo jer su iscrpljeni i ozlijeđeni, možda i s djecom. To je jednostavno ljudska stvar koju biste trebali moći napraviti. Ovaj kontinent sa svojom poviješću ne bi trebao ponavljati greške iz prošlosti, rekla je za Deutsche Welle.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad