Nakon što mu je telefonskim putem otkazana saradnja u Slobodnoj Dalmaciji, Boris Dežulović poslao je otkazno pismo EPH-u.

Pismo prenosimo u cjelosti.

”Nakon što mi je glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije, u funkciji automatske sekretarice člana Uprave Joška Popovca, telefonom otkazao saradnju u tom listu – obrazloživši odluku odštetom koju izdavač mora platiti zbog mog teksta u čuvenom „slučaju gnjide“ – a nakon razgovora u kojemu ste mi pokušali objasniti pozadinu cijelog slučaja i sanirati nastalu štetu, prisiljen sam vam, kao posve nekompetentnima za posao kojim se bavite, otkazati saradnju i radni odnos sa mnom.

Dopustite da obrazložim svoju odluku.

U našem razgovoru više puta ste mi sugerisali da otkaz u Slobodnoj Dalmaciji ne doživljavam osobno, već tek kao nespretan pokušaj nove uprave da riješi problem i sanira goleme finansijske gubitke kuće, uvjetovane između ostalog i velikim sudskim odštetama. Nespretan pak pokušaj da me uvjerite kako otkaz ne bih trebao doživjeti osobno nije bio samo neočekivano duhovit za uvriježene standarde korporativnih komunikacija, već – pokazat će se – i prilično precizan znak nepomirljivih, upravo suštinskih razlika između vašeg i mog poimanja novinarstva.

Otkaz saradnje u Slobodnoj Dalmaciji nije mi prvi takav u životu: kad su mi, međutim & primjerice, Nezavisne novine iz Banje Luke prije nekoliko godina na sličan način otkazale saradnju, glavni urednik je bio barem toliko pošten da otvoreno kaže kako je razlog raskida moje vrijeđanje predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Najzad, legitimno je pravo vlasnika i sloboda glavnog urednika da politički i društveno pozicioniraju novine koje posjeduju, odnosno uređuju. Od teoretske mogućnosti da moj otkaz predstavlja pozicioniranje Slobodne Dalmacije na desno krilo i početak pripremanja terena za povratak HDZ-a na vlast, gora je stoga samo ona po kojoj odšteta za „gnjide“ nije tome otkazu povod, nego stvarni razlog.

I u prvom i u drugom slučaju, međutim, upadljiv je izostanak redakcije i glavnog i odgovornog urednika iz svake korporativne komunikacije. Za mene kao novinara to je barem jednako znakovito koliko i uvredljivo; za vas kao korporaciju, očito, uobičajeno. Istina, nije se tome mudro čuditi: meni su novine prvi i jedini posao u životu, vama su one četvrti ili sedmi, nakon odvjetničkog ureda, utjerivanja ovrha, kartičnog poslovanja ili farmaceutske industrije, posao kao svaki drugi.

‘Vama je važan samo profit’

Vama je, da se ne za*ebavamo, važan jedino profit, vi novine štampate samo i isključivo radi novca, dok meni postoji nekoliko prilično važnijih stvari: ja jednostavno ne pišem samo zbog plaće. Vama je, recimo, ugled holdinga tek jedan od naplativih dioničkih udjela, pokretna imovina firme, a meni je ugled sve što imam. Vi tako osim ugleda korporacije imate i njene nekretnine, zgrade, strojeve, opremu, automobile, račune, dividende, zlatne kartice i zlatne dionice, dok ja osim ugleda – kakvog-takvog, ali mog – na svoje ime u Poreznoj upravi nemam upisano baš i savršeno ništa.

Iz tog razloga, uostalom, vi ste me nakon drugarske samokritike i pozvali da se vratim u Slobodnu Dalmaciju, izračunavši valjda kako će šteta od narušenog ugleda firme biti veća od uštede na sudskim troškovima i odštetama za razne duševno oboljele gnjide. Da pazite na te stvari, pokazali ste i zamolivši me da se ne vratim baš odmah, jer to bi bilo pogubno za ugled kuće, koja bi u tom slučaju – dopustite da prihvatim ležerniji ton korporativne komunikacije – „pojela go*no“. Umjesto toga, ponudili ste mi da se u Slobodnu Dalmaciju vratim za mjesec dana, odnosno da „go*no“ – valjda kad nakon mjesec dana dovoljno ogladnim – pojedem ja.

Očekivao bi čovjek da barem taj obilati ručak bude na račun holdinga, plaćen zlatnom kompanijskom karticom. Već sam radio za beskrupulozne korporacije – EPH je takva bila i prije vas – ali barem je imala ambicije da izdaje novine: razilazili smo se tek u prirodi, a ne u definiciji novinarstva. Pouzdano znam da su zbog mojih tekstova urednike i vlasnike nazivali bijesni vlasnici Agrokora, Telekoma i drugih velikih oglašivača, ali mene ni vlasnik, ni članovi uprave, ni glavni urednici nikad nisu nazvali na telefon. Jedan jedini put kad mi nije objavljen tekst – sjetit ćete se, zbog Miroslava Kutle – korporacija je spremno pojela go*no i uredno ga platila.

‘Floskule o boljem sutra’

Umjesto toga, umjesto naivno očekivanog obećanja promjena u Slobodnoj Dalmaciji – koje bi, ako ništa drugo, pokazale da ni otkaz ni povratak na posao nisu, kako ono, osobne naravi – ovaj put sam dobio tek nekoliko rabljenih, plastičnih kineskih floskula o boljem sutra, svijetloj budućnosti, plamenim zorama i visokim pećima, što bi značilo ne samo da bih go*no pojeo umjesto vas, već i da bih ga morao platiti iz svog džepa. Kako pak osim ugleda nemam ništa, to bi značilo da bih ručak morao platiti preostalim ugledom, a kako je to u našoj profesiji i našoj državi prilično devalvirana valuta, značilo bi i da bih ostao bez imalo ugleda na računu.

Ta je ekonomska računica u biznisu posve razumljiva i nadasve legitimna, korporacija u ovim teškim vremenima mora štedjeti na svemu, pa i na toplim obrocima za zaposlene, ali novinarstvo i novinsko izdavaštvo jednostavno nisu samo biznis. Najzad, ako želite zaraditi pare, to je – naročito danas i naročito u Hrvatskoj – prilično glupa ideja: farmacija je mnogo bolja, jer tamo se od arhaičnih plemenitih ideala odustalo dovoljno davno. Mogu se prigodno složiti da je novinsko izdavaštvo prilično glupa ideja i ako želite poboljšati svijet, ili barem Hrvatsku, ali ako ništa drugo to je – za razliku od razmjerno jednostavne ekonomske matematike plusa i minusa – predmet podložan tumačenju. Ukoliko ste zaista, kako ste mi rekli, EPH kupili da biste promijenili hrvatsko društvo, onda je riječ o grubom nesporazumu, jer da jednako tumačimo pozitivne promjene, ne bi „gnjide“ bile problem. Ako pak različito tumačimo te promjene – što ću vam ja?

Vi se, međutim, ne bavite ni novinama ni društvom, već biznisom. Da se bavite novinama, ne biste tu stvar – to naime da je sve bila gruba greška – sedam dana kasnije rekli meni, ne u četiri ili šest očiju, već biste je iste večeri rekli članu Uprave Jošku Popovcu, u osam miliona očiju. Ne bih dobio otkaz ja, već on. Ne biste meni objašnjavali da ne doživljavam to osobno, već njemu. Kad bi, uostalom, zaista sve bila gruba greška, ostalo bi neobjašnjivom tajnom kako ste, tako aljkavi da vam članovi uprave na svoju ruku – pa još nekažnjeno – tjeraju za kompaniju važne ljude, uopće zaradili toliko novca da kupite cijeli holding.

Ovako, ispada da „gnjide“ nisu mom otkazu razlog, već povod, i da vas je samo zatekla buka što se podigla oko tog nesretnog slučaja, iz nekog nejasnog razloga zaprijetivši onom ugledu iz temeljnog kapitala korporacije koju ste preuzeli s ambicijom da zavedete čvrsti organizacijski i finansijski red, zbog čega ste i glavne urednike novina sveli na telefonske sekretarice članova Uprave.
Neoprezno ste tako ostavili previše materijalnih dokaza za proizvoljnu tezu većeg dijela javnosti kako tek pripremate teren za gradnju slavoluka i trijumfalni ulazak Tomislava Karamarka u Banske dvore, posve pri tom svejedno jesu li vaši razlozi za to ideološki ili finansijski – ja, recimo, čak vjerujem da nisu u tradicionalnom smislu ideološki – jer to su u Hrvatskoj sinonimi. Znate kako se kaže: ako nešto izgleda kao odbor za doček Karamarka, postrojeno je kao odbor za doček Karamarka i govori kao odbor za doček Karamarka, onda je vjerovatno odbor za doček Karamarka. Dovoljno je spomenuti slučaj kolege Davora Krile, kojemu ste neposredno prije mene oduzeli kolumnu i dali je Tihomiru Dujmoviću, Karamarkovom dobujancu i kartonskom baletanu iz počasnog zdruga Kolinde Grabar Kitarović, što je prošlo dovoljno tiho da ne ugrozi ugled u bilanci korporacije. Nećete mi valjda reći da angažovanje Dujmovića ima ijedan novinarski i profesionalni razlog? Ako je pak i to gospodin Popovac napravio na svoju ruku, onda imate ozbiljan problem. Sad bez za*ebancije: provjerite na Trgovačkom sudu jeste li još vlasnici Slobodne Dalmacije.

Gledajući ovako s tribina, riječ je o suštinski istom postupku kojim je – zgodnom igrom slučaja, istog dana kad mi je kartonski urednik Slobodne saopćio svoju odluku Uprave – pripremljen i teren za utakmicu Hrvatska-Italija: bez obzira zapi*ava li se teren pripremajući ga za novo vodstvo nogometnog saveza ili novu Vladu Republike Hrvatske, križ koji će izniknuti na travnjaku bit će jednako prekasno vidljiv i jednako prekrasno kukast.

Dopuštam, naravno, mogućnost da nisam u pravu i da sam katastrofalno krivo procijenio stvari, ali – razmislite li malo – što će vam u tom slučaju kolumnist koji tako katastrofalno procjenjuje stvari? Što ću vam ja?

‘Nismo iz iste priče’

Mi, gospodo, nismo iz iste priče. Ja sam novinar, vi ste biznismeni. Vi našim novinama zarađujete pare, mi vašim novinama želimo reći istinu i nazivati stvari pravim imenom: popa nazvati popom, bob bobom, kukasti križ fašizmom, a jajašce uši gnjidom. Kad sam vas, uostalom, pitao što bi – ukoliko je otkaz u Slobodnoj Dalmaciji zbog „gnjida“ bio tek „nespretan pokušaj rješenja problema“ – bilo „spretno rješenje“, objasnili ste mi kako sam pametan čovjek i kako sve jednako mogu reći na pametan način. To, međutim, slušam cijeli život: da sam pisao tako, da nisam pisao tako nepametno, da nisam stvari nazivao njihovim imenom, da sam bio pametniji, mi bismo sad korporativno komunicirali na posve drugačiji način: ja bih bio vaš pouzdani i pametni glavni urednik, i nepametnim kolumnistima telefonom otkazivao saradnju.

Ako ne možemo nepametno, dakle tačno, onda to, *ebiga, nisu novine. Stotinu pedeset hiljada kuna odštete u našoj državi i u našoj profesiji – dobro jutro i dobrodošli u hrvatsko novinarstvo – spada u rizik tog posla. Zato treba mijenjati državu, a ne novinare. Razumijem da je nekome ko se bavi pametnim, dakle prilično sigurnim poslom utjerivanja dugova od penzionera taj rizik neprihvatljivo visok, ali u tom slučaju – osim ukoliko razlozi nisu posve neki drugi i ukoliko sam bio u pravu, u kojem se slučaju izvinjavam – izabrali ste krivi biznis.

Ako ne možemo nepametno, ako ne možemo reći popu pop, a jajašcu gnjida, onda je to posao kao svaki drugi, dobar ili loš – odvjetnički ured, kartično poslovanje, utjerivanje ovrha ili farmaceutska industrija – sve je to, ali novinarstvo nije. Kako se pak za takve, dakle svake druge poslove ne osjećam kompetentnim, a vas s druge nalazim nekompetentnim za novinarstvo, to sam prisiljen – uz sve one formalnosti s otkaznim rokom, preostalim godišnjim odmorom i bla, bla – raskinuti vaš radni odnos sa mnom.

Dakako, shvatili ste, ništa osobno”, stoji u pismu Borisa Dežulovića.