U svim zemljama bivše Jugoslavije žal nakon vijesti da je u Novom Sadu preminuo Đorđe Balašević. Smrt najpoznatijeg kantautora na ovim prostorima potresla je mnoge. Balaševićevi sugrađani i jutros su u centru Novog Sada palili svijeće. Na dan sahrane u tom gradu biće proglašen dan žalosti. Građani su se tokom dana okupljali i u drugim gradovima širom regiona.
Iako se opraštaju i dalje ne vjeruju da više nema onoga ko je uvijek bio tu dok su voljeli, patili, uz Dunav tihovali, odlazili.
Beograđanima sa kojima je razgovarala ekipa TV N1, Balašević će ostati u najljepšem sjećanju:
„Čovjek legenda. Biće teško, ali je ostavio zavjet ovom narodu.“
„Uvijek kad čujem njegove pjesme, neka milina te obuzme i baš je bio divan kantautor.“
„Neko je divno prokomentarisao – mrzili su ga četnici i ustaše, a voljeli su ga Srbi i Hrvati.“
Slične stavove imaju i Sarajlije sa kojima je razgovarala ekipa TV N1:
„Veličina od čovjeka, toliko pjesme pune smisla, nisu to pjesmuljci, nego pune životnog smisla.“
„Kao Kemo Monteno, skladatelj, svirač, muzičar, kompletna ličnost.“
„Iskreno, prerano je, bilo bi dobro da je još koju pjesmu snimio.“
Nema više ni onoga ko nas je mirio i ko je Jugoslaviju ponovo oživio i kada je više nije bilo.
Tako je bio prvi pjevač iz Srbije koji je poslije rata nastupio u Sarajevu.
„Ja sam zadnji čovjek koji treba da se stidi, ali strašno me je sramota. I da sam ranije vidio šta se desilo u Sarajevu vjerovatno ne bih ni došao večeras da vam pjevam. Strašno me je sramota što su ljudi, čijoj biološkoj vrsti ja pripadam, takozvani homsapiensi, mogli da urade neke ovakve stvari“, govorio je Balašević u gradu na Miljacki te 1998. godine.
I ne samo tada, već i svaki put kada je trebalo, bio je tu da pruži ruku, da bude čovjek. I to su mu ni obožavaoci ni kolege neće zaboraviti.
Kako da mu se obratim kad je on tu, pita se glumac Rade Šerbedžija pokazujući na svoje srce.
„Nije to rastanak od njega. Ja želim da ga veličam i želim da ne plačemo više i želim da budemo ponosni na tebe, mangupe, što si bio s nama, tako briljantan, tako sjajan, tako hrabar. Želim da se smijem tvom talentu, da sam sretan što sam živio u tvoje doba. Stari moj“, poručuje Šerbedžija.
Balaševićev prijatelj, producent Vuk Žugić, kaže da je čuveni kantautor bio čovjek „dirljive emocionalnosti i nevjerovatne lucidnosti“.
„Pjesnik koji diše i piše u slikama. Slikar i graditelj svojih pjesama“, ističe Žugić.
Koncerte mu fanovi više nisu brojali. Nikada im ih nije bilo dosta. U redu za karte za one novogodišnje u Beogradu ili bogojavljenske u Novom Sadu čekalo se i po cijelu noć.
Žugić se sjeća kako je publici udovoljavao. Tako su jednom prilikom, baš u Centru Sava gorjeli upaljači iako na to iz protivpožarne zaštite nisu blagonaklono gledali.
„Kada negdje pomenem ko sam i šta sam, ljudi su me prepoznavali – a vi ste onaj iz Đoletove – ‘pa nek se sruči’. Zaista je Sava Centar prvi put sa Balaševićem doživio upaljene svijeće i upaljače povodom njegovih dirljivih, najljepših balada“, prisjeća se on.
Da se ne zaboravi, bio je i dobrotvor, podsjeća Žugić. Zapravo, bio je tu kada god je bilo gusto, pa i 2000. kada je Otporu trebalo dati ruku.
Gostujući u emisiji „360 stepeni“ TV N1, Balašević je svojevremeno rekao:
„Ja pokušavam da donesem jednu dobru energiju, svuda isključim te svakodnevne teme, aktuelnosti, probam da širim jednu pozitivnu energiju, ali to mi malo liči na hipike ili nešto malo blesavo. Osjećam se nekad kao oni tipovi, bio je nekad Skorseze, lupiću, ili neki drugi film, zvao se Tišina o pokušaju da se hrišćanstvo u Japanu ustanovi. Otprilike tako se osjećam, kao neko ko radi jedan apsolutno uzaludan posao i ko će na kraju biti stavljen u neko bure sa ekserima i gurnut sa stijene.“
Nije bilo uzaludno Đole. Pamtićemo i na svemu ostati zahvalni.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!