Odrastao je na ulicama Lagarta u Brazilu, gdje je bilo sasvim normalno udariti nekoga laktom u stomak i ponašati se kao da se ništa nije desilo. To je bio jedini način da preživi, prije nego što se počeo baviti fudbalom.

Njegovo ime je Diego Costa, a kada se počeo baviti fudbalom – svoje ulične manire nije mogao ostaviti van terena. Njemu je to način života, drugima je on rak rana.

U svakom slučaju, bijes Diega Coste je nešto što niti jedan fudbaler ne voli osjetiti, na terenu – ali ni van njega. Ulica je oblikovala njegovu fudbalsku narav, a zaradio je nadimke “Zvijer” i “Tasmanijski đavo”.

Prije nego se pridružio Chelseaju, zaradio je 58 žutih i sedam crvenih kartona, a sa transferom od 32 miliona funti, očekivalo se da će Diego Costa smiriti strasti i živce, dok su engleski novinari pokušali ispitati i istražiti korijene njegovog bijesa, i zašto je uvijek ljut.

Diego Costa: The Art of War, ili Diego Costa: Umjetnost ratovanja je biografska knjiga koju ima u svom vlasništvu, a objavljena je u Španiji – gdje suštinski stoji korijen svih problema. Fudbal je igrao na ulici do 16-te godine, nikada se nije učlanio niti u jedan amaterkski klub ili školu fudbala.

Samim tim, nikada se nije naučio disciplini koju svaki dječak koji se krene baviti fudbalom mora znati. “Na ulicama morate biti lukavi. U tom okruženju, nisam se mogao kontrolisati. Sve me nerviralo. Sjećam se dosta utakmica gdje su moji drugovi završili u suzama. Tukao sam se sa svima njima”, stoji u njegovoj biografiji.

“Vrijeđao sam sve, nisam imao poštovanja prema protivniku. Niko me nije naučio tome, i ja sam mislio da ih trebam sve ubiti. Dječaci koji su išli na akademije znaju kako da se kontrolišu, mene tome niko nije naučio”, priča Costa.

Costini dječiji ispadi sa ulica Lagarte prenijeli su se samo u profesionalni fudbal. Svađa se na terenu, udara protivnike – jednostavno, nije sazrio. Obzirom da mu je 27 godina…vjerovatno je to trebao do sada.

On misli nešto drugačije: “Mislim da sam se popravio. Dosta sam popravio svoju igru i mnogo naučio. Mogao bih biti uspješan”.

“Borim se da budem važan u fudbalu. Neke reakcije ne prihvatam, ima dosta teških sezona – ali sve što se desilo dobrog mi je dosta učinilo”.

Diego Costa ne bi promijenio ništa u karijeri do sada. Kaže da je to što jeste, odbija da bude konformista – a vjerovatno ga je Jesus Garcia Pitarch, bivši direktor Atletico Madrida najbolje opisao do sada: “Krv i vatra”.

On je kazao da Costi fali neka roditeljska figura, strpljenja, razumijevanja, obrazovanja. Rodio se i razvio na ulici, tamo je naučio igrati fudbal.

To je njegovje suštinski moto za fudbal. On je fudbaler koji će ubiti – ako može. Ako može zabiti 10 golova, zabit će, ima samo dva kodeksa – krv i vatra.

Njemu je trebalo 300 utakmica da shvati da je profesionalni fudbaler, a svlačionica Atletico Madrida mu je bila prvo profesionalno okruženje u životu. Tu je naučio da na terenu ima i prijatelje, te da je disciplina ključ.

Trener Albacetea, u kojem je Costa boravio jedno vrijeme na posudbi pokušao mu je pojasniti neke stvari ovak: “Sudija je Bog na terenu. Šta ti on kaže, to ti je svetinja”, no to nije pomoglo Costi – koji je inače religiozan po prirodi.

Možda jednostavno treba shvatiti to na ovakav način: Da Diego Costa nije staljo ljut i bijesan, on bi bio samo 20 posto fudbalera kakav je danas. Njegov pristup “krv i vatra” je ono što ga čini top klasom. Istina, to ga košta dosta suspenzija, ali kada igra – nikome nije svejedno kada on ima loptu u nogama.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.