Borba za goli opstanak, život i smrt. Biti ili ne biti. BiH- Izrael je meč koji može odlučiti hoće li BiH za godinu dana učestvovati na EP u Francuskoj ili ne.
Pred fudbalskim Zmajevima je težak ispit na domaćem terenu prvenstveno zbog negativnog rezultata kojeg je reprezentacija BiH ostvarila u Izraelu, a zatim i zbog činjenice da većina prve postave reprezentacije, uključujući i udarne igle najbolje bh. selekcije Edina Džeku, Vedada Ibiševića, Miralema Pjanića, ali i ostalih reprezentativaca, u svojim klubovima dobija slabu ili nikakvu minutažu i nisu u najboljoj formi. Ako na to dodamo da su dva reprezentativca, Zukanović i Cimirot, otkazali pripreme prije nego što su one uopšte počele, zadatak postaje još malo teži.
Upravo zbog toga Mehmed Baždarević i njegovi momci sigurno osjećaju pritisak, uprkos selektorovim izjavama u danima pred sam meč. Tako je Miralem Pjanić na dan početka priprema za “operaciju Izrael” ovaj dvoboj nazvao “najbitnijom utakmicom kvalifikacija”. U slučaju poraza, Reprezentacija BiH bi de facto izgubila sve šanse za plasman u Francusku. Moguće je, međutim, da se svi ti problemi pretvore u faktor motivacije jer, opštepoznato je koliko inat znači ne samo u BiH, već u svim zemljama Balkana.
U slučaju pobjede, mjesta slavlju – nema
Pobjeda nad Izraelom bio bi tek prvi korak do povratka na drugo mjesto tabele, koje direktno vodi na francuska fudbalska borilišta, ali ne zaboravimo da nakon neugodnog Izraela slijede dueli sa još neugodnijim Walesom i sjajnom Belgijom, te sa reprezentacijom kojoj smo dozvolili da napravi senzaciju u Zenici – Kiprom. Forma bh. reprezentativaca i sveukupna blago depresivna atmosfera oko reprezentacije ne garantuju pobjedu ni protiv jednog od ovih protivnika, a kako bismo uzeli stvar u svoje ruke, potrebno je iz te tri utakmice osvojiti barem sedam bodova, a to neće biti nimalo jednostavno.
Mogući recept za uspjeh je ne misliti (ako je to ikako moguće) o prošlim i budućim susretima u ovim kvalifikacijama, već svaku utakmicu doživjeti kao finale Svjetskog (ili Evropskog) prvenstva.
Dobro je vidjeti da u reprezentaciji vlada atmosfera revanšizma, ne samo prema Izraelu, već i prema samim sebi, jer predstava koju su pružili u Haifi sredinom novembra 2014., zasigurno je bila jedna od najgorih posljednjih godina. Tada je reprezentacijom kormilario Safet Sušić, selektor koji je za nekoliko mjeseci od čovjeka sa statusom fudbalskog polu-boga u Bosni i Hercegovini postao jedan od najomraženijih sportskih radnika, bez obzira što je ostvario najveći uspjeh u historiji bh. fudbala – odlazak na svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014.
U svlačionici nema nezadovoljstva
Danas je selektor Mehmed Baždarević, koji je od Sušića naslijedio demoralisanu ekipu koja je igrom tek blijeda slika reprezentacije od prije godinu dana, iako je kostur igračkog kadra ostao gotovo isti. Sa ovakvom reprezentacijom radi ono što može. U dvije utakmice (Andora i Austrija) nije poražen, a čini se da u svlačionici nema problema sa nezadovoljnim igračima, kao što je to navodno imao njegov prethodnik. Njegova misija je možda teža od one koju je imao Sušić, jer držati kontinuitet odlazaka na velika takmičenja mnogo je teže nego ostvariti rezultat koji je ostvario Pape, i zbog sve većih apetita domaćih navijača, i zbog očekivanja ljudi u samom vrhu saveza.
Reprezentacija BiH je u prošlosti dokazala da može uspješno igrati sa najboljima. Sada se mora krenuti od nule. Korak po korak. A prvi korak se zove Izrael.
