OI u Riju: Druga strana medalje

Reuters

Počele su Olimpijske Igre u Riju.

Vrhunski sportisti natječu se za odličja i čast braneći boje vlastitih zemalja. Milioni gledalaca na borilištima i putem malih ekrana gledaju često epske bitke za titulu najboljeg ili najbolje u određenom sportu.

Ali Olimpijske Igre, kao i američki koledž sportovi, ili bilo koji drugi tip natjecanja tog tipa, određenim sportistima mogu načiniti mnogo više štete nego koristi.

Evo i zašto.

Svaki grad koji dobije organizaciju Olimpijskih Igara doživljava preporod. Ulice su čiste, novi objekti se grade, stari stadioni se obnavljaju, milioni posjetilaca potpomažu ekonomiju cijele države. Organizatori, od Međunarodnog Olimpijskog Komiteta pa sve do čistača, koji svoj posao rade kada posjetioci odu, svi oni primaju novčanu naknadu za svoj rad. Plaćene su i hiljade novinara koji prate sve sportske događaje, pa čak i televizijske kuće koje prenose Olimpijadu, i to kroz enormne cifre za zakup marketinškog prostora.

Dakle, svi imaju priliku dobro zaraditi – osim samih protagonista oko kojih se igre vrte, sportista i sportistkinja, jer se Olimpijske Igre vode kao neprofesionalno takmičenje i kao takvo ne predviđa isplatu bilo kakve naknade.

Ako ste profesionalni sportaš koji svojim rukama (i/ili nogama) zarađuje za život, velika je šansa da su Olimpijske igre za vas više štetne nego korisne. U slučaju teške povrede možete izgubiti angažman u klubu koji vas plaća, a u najgorem slučaju vaša karijera mogla bi biti i okončana.

Najbolji primjer je francuski gimnastičar Ait Said, koji je u disciplini preskok na Olimpijskim Igrama u Riju bitno ugrozio svoju karijeru i život nakon stravičnog loma noge. Sve što je Said dobio od ovih Olimpijskih igara jeste gromoglasan aplauz prisutne publike i besplatno putovanje u bolnicu, te višemjesečnu rehabilitaciju i mnoštvo računa za liječenje.

Takvi incidenti su, doduše, mnogo evidentniji na zimskim olimpijskim igrama, gdje su skijaši i skijašice u prošlosti nerijetko sa borilišta morali direktno u operacionu salu, a nakon toga na rehabilitaciju koja traje mjesecima.

Nekim sportistima novac nije bitan, reći će jedni. Bitno je da postoji patriotski naboj, ljubav prema vlastitoj zemlji, reći će drugi. To je dovoljno. Ali istina je da je to možda dovoljno sportskim superzvijezdama koji su finansijski obezbijedili porodice za tri životna vijeka, ali oni koji se takmiče u sportovima koji nisu mnogo plaćeni, ili jednostavno ne pripadaju eliti koja zgrće desetine miliona eura godišnje, oni sebi ne bi smjeli dozvoliti težu povredu, ako ne žele ostati gladni, praznih ruku i ubrzo zaboravljeni.

MOK ima sjajnu situaciju pred sobom da može da bira gradove domaćine igara. U tim odlukama nerijetko su poveliku ulogu imali mito i korupcija, desetine miliona dolara su plaćani nekim članovima Međunarodnog Olimpijskog Komiteta kako bi odluka prevagnula na određenu stranu.

Toliko organizacija igara znači u financijskom smislu. A šta je sa samim sportistima? Oni su u sistemu koji je nepromjenjiv, ali nemaju izbora.

Ko odbije da brani boje države, bit će proglašen nepatriotom, izdajnikom ili kukavicom, a to u današnja vremena pogađa više nego da vam povreda uništi karijeru.. ili život.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.