Fudbalski klub Željezničar ponovo je otpustio šefa stručnog štaba. Miloš Kostić je bivši, slovenački stručnjak na Grbavici je izdržao šest zvaničnih utakmica. Dobio je otkaz.

Ne postoji mnogo klubova u Evropi koji su proteklih godina mijenjali više od najtrofejnijeg bosanskohercegovačkog kluba. Trebalo bi ozbiljno analizirati, ali teško ih je pronaći. Sve na Grbavici, barem sa strane, funkcioniše dobro, a kad nema kao što nema, njegovog visočanstva rezultata, onda je sav trud često uzaludan. Bespredmetno je i diskutovati o onom što je terenu u proteklih godinu dana napravio plavi tim s Grbavice. Stariji navijači teško će se sjetiti lošijeg Želje. Čak i iz onih crnih vremena sredinom prošle decenije…

Kad ekipa gubi, uvijek je kriv trener. Tako je svugdje: s mnogo boljim trenerima od Kostića i u mnogo većim klubovima od Željezničara. Smijeniti je lako, obično se dogovori sporazumni razlaz, isplati se poneka plaća, nešto se oprosti i zaboravi. Tako je bilo i sada. Obje strane zahvalne su na korektnoj saradnji, a u dosadnim medijskim istupima biranim riječima pričaju jedni o drugima.

Doduše, ovaj put ništa drugo nije ni preostalo. Razlaz je bio jedina solucija, a oni koji prilike na Grbavici poznaju dobro, očekivali su ga već nakon poraza od Viteza. Ništa nije izgledalo kako treba, igrači su se vukli po treneru, a zbunjeni trener nije ih uspijevao razdrmati. Željo je pod Kostićevim vodstvom odigrao premalo kvalitetnih minuta. Pred njim kao i pred nizom prethodnika, ukazao se cilj – došli su u klub koji uvijek mora igrati za pehare. I on je, kao i njegovi prethodnici, u klub doveden. Na Grbavicu nije zalutao, tamo ga je neko doveo, ponudio mu ugovor, plaću, crticu u biografiji…

A oni koji nemilice troše trenere kao u nekoj kompjuterskoj igrici, i dalje nikome ni za šta ne odgovaraju. Ni to što je od nekoć respektabilnog sastava od kojeg su drhtale noge rivalima na bosanskohercegovačkim fudbalskim livadama, ostalo ime i slavna prošlost. Ni to što na račun agresivnog PR-a navijači i dalje imaju utisak da Grbavicom teče neka čudna, gorka kombinacija meda i mlijeka, ni to što niko ne zna dokad će u Dolini ćupova živjeti od bisera iz prošlosti u obliku transfera Edina Džeke, Amira Hadžiahmetovića i Riada Bajića. Ni to što je neko okružen skupinom podobnih, odbija priznati da klub nije firma. Ni to, ni ništa drugo nije dovoljno da oni (ili onaj) koji klub vode (vodi) shvate da problem nije u treneru. Problem je tamo gdje počinje sujeta, tamo gdje odavno ima mjesta samo za one koji klimaju glavom.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.