Neposredno uoči 70. godišnjice oslobođenja najzloglasnijeg nacističkog logora, historičari razmišljaju o tome kako sačuvati živo sjećanje na Auschwitz i holokaust kad preživjelih logoraša više ne bude.

Niko ne zna koliko je tačno preživjelih logoraša danas još živo, ali pošto vrijeme uzima svoj danak ta se skupina neminovno smanjuje.

Na obilježavanje 70. godišnjice oslobođenja u Oswiecim u južnoj Poljskoj doputovat će njih tristotinjak. Na Vratima smrti, platformi za istovar iz vagona na željezničkom ulazu u Birkneau, odat će počast onima koji nacističku brutalnosti nisu uspjeli preživjeti.

Marta Wise je jedna od djevojčica u dronjcima na crno-bijeloj fotografiji izgladnjele djece iza bodljikave žice. Fotografiju su snimili sovjetski osloboditelji Auschwitza i jedna je od najpoznatijih slika holokausta. Marta, slovačka Židovka, imala je tada samo 10 godina i svega 17 kilograma. Sa sestrom je sudjelovala u medicinskim torturama Josefa Mengelea.

“Bio je čudovište. Kad je došao nasmiješen, znali smo da sprema nešto strašno sadističko. Činjenicu kako smo moja sestra i ja preživjele nikad nisam uspjela shvatiti. Nikad. Taj 27. januar je moj drugi rođendan… jer tada smo dobile još jedan pokušaj za život”, rekla je za list Yedioth Ahronoth. Sjeća se i ljubaznog ruskog vojnika koji joj je prvi prišao nakon oslobođenja. “Dao mi je bocu votke, to je bilo jedino što je imao”, ispričala je Wise, koja danas volontira kao vodič u Yad Vashemu.

Preživjeli će pričati

Na 70. godišnjici oslobođenja preživjeli će pričati, a brojni svjetski državnici koji će u utorak doći na komemoraciju u Oswiecim uglavnom šutjeti.

“Za deset godina, na 80. godišnjicu, nećemo imati tu priliku”, kaže Pawel Sawicki, glasnogovornik državnog muzeja Auschwitz-Birkenau. Prije deset godina, objašnjava, na komemoraciji je bilo 1.500 preživjelih. Svaki put sve ih je manje.

Oko 1,1 milion ljudi koji su prošli ispod zloglasnog natpisa “Arbeit macht frei” između 1940. i 1945. iz logora nisu izašli. Mnogi su pobijeni u tamošnjim plinskim komorama, Židovi, ratni zarobljenici, Poljaci, Romi i pripadnici drugih manjina. Umirali su i od gladi, bolesti i prisilnog rada.

Crvena Armija je 27. januara 1945. oslobodila 7.000 logoraša. Nekoliko dana prije dolaska Sovjeta, nacisti su premjestili gotovo 60 hiljada drugih, prisiljavajući ih na marš do ostalih logora. Neki od njih kasnije su oslobođeni u drugim logorima, a samo ih je šačica uspjela pobjeći.

Danas su na životu još trojica hrvatskih logoraša Auschwitza. Predsjednik države Ivo Josipović će na obilježavanje 70. godišnjice oslobođenja otputovati s dvojicom od njih, Borisom Braunom i Brankom Lustigom. Treći i još jedini preostali živući logoraš Auschwitza židovskog porijekla iz Hrvatske Otto Konstein nije u mogućnosti putovati zbog zdravstvenih problema.

Slavni hrvatski producent Lustig, dvostruki oskarovac (Schindlerova lista i Gladijator), neumoran je u širenju istine o holokaustu. Obećao si je to kao najmlađi logoraš u svojoj baraci – da će svijetu ispričati priču o sudbini onih koji nisu preživjeli. Od 2008. godine, Lustig je predsjednik zagrebačkog židovskog filmskog festivala koji danas nosi ime Festival tolerancije i redovito održava predavanja o svojim iskustvima iz logora. “Oprost je na kraju jedina opcija za svakoga koji je preživio takvu nezamislivu okrutnost. Ne možete živjeti život u mržnji”, rekao je lani na Berlinskom filmskom festivalu.

Emerichu Fuchsu sada je 91, a bilo mu je 19 godina kad su vojnici ispraznili rumunski geto u kojem je živio. Tri je dana u stočnom vagonu putovao do Auschwitza. Danas živi u Montrealu i razmišljao je o tome da ode na 70. godišnjicu oslobođenja.

“Glava kaže ‘da’, ali tijelo kaže ‘ne'”, rekao je Fuchs kanadskom CBS-u. Svoje preživljavanje smatra čudom, a priznaje da bi mu se bilo teško vratiti u Auschwitz, mjesto na kojem je posljednji put vidio veći dio svoje porodice.

“Bilo je brutalno od početka do samog kraja”, govori Fuchs i sjeća se groznog mirisa u zraku koji je osjetio po dolasku. Kasnije je saznao da je to smrad spaljena mesa.

Mordechai Ronen (82) u Auschwitz je stigao kao 12-godišnjak iz mađarskog geta. Doktor Mengele, nacistički anđeo smrti, poslao mu je majku i dvije sestre u plinsku komoru. Kasnije mu je u logoru ubijen i otac, a on je svjedočio kako nacistički vojnici koriste novorođenčad za vježbe gađanja i spavao na hrpama leševa kako bi izbjegao selekciju za plinsku komoru.

Nijemi svjedoci

Takve priče preživjelih bit će središte ovogodišnje komemoracije, naglašava Sawicki. Kad svi preživjeli umru, nestat će i prilika da ih se sluša i pita. Tada će samo fizičke strukture Auschwitza, zgrade, barake, kreveti… ostati nijemi svjedoci zlodjela.

To zahtijeva ekstenzivan rad na održavanju. Auschwitz uključuje 155 zgrada, 300 ruševina i hiljade predmeta, poput proteza i pribora za jelo. Očuvati sve u autentičnom stanju “golem je izazov”, rekao je Sawicki.

Neprekidan krug konzerviranja predmeta i objekata košta četiri do pet miliona eura godišnje, a problema je mnogo. Naprimjer, kako sačuvati plastične četkice za zube koje su žrtve ponijele sa sobom. Stručnjaci su odlučili da neće pokušavati sačuvati kosu odsječenu žrtvama. U Auschwitzu se sada u kontrolisanim uvjetima čuva čitav brežuljak kose, ali ona će se s vremenom razgraditi.

Prošle je godine rekordnih 1,5 milion ljudi posjetilo Auschwitz. Za djecu i porodice žrtava, to može biti posjeta poput onog porodičnom groblju, a oni koji nemaju “krvnu vezu” dolaze iz poštovanja, fascinirani historijom toga mjesta. Vidjeti ga drugačije je nego učiti o njemu u razredu. “Možete o njemu čitati, možete gledati fotografije, ali kad stojite pred njim, to je stvarnost”, kaže Sawicki.