Iole normalnima u svijetu nije trebalo ni mnogo vremena ni mnogo pameti da bi shvatili kako Trumpova priča o Jeruzalemu nije o “tome” – njemu ni vjera ni istorija ni pravo nisu fantazija – već da je, u suštini, u pitanju klasični pokušaj legalizacije bespogovorne dominacije koja se tamo podrazumijeva kao prirodno pravo.

A eto, odjednom i iznenada sad im to pravo ugrožavaju širom svijeta raznim pobunama i suprotstavljanjima crpeći motive za to s pravom i u istoriji i u vjeri i pravu.

Politika siledžija

Na jednoj su se strani ljudi, u elementarnom smislu te riječi, oni što drže barem do minumuma vlastitog dostojanstva, podigli na noge širom planete braneći i sebe i principe temeljem nekada važećih vrijednosti u svijetu. Na drugoj strani je sila što je krenula da se nakon već pokazanog ruganja tim principima i tim vrijednostima, sa njima ponovo obračunava. Rezultat tog obračunavanja treba ovjeriti kao “priznavanje realnosti” što je gotova stvar, njima u korist, naravno.

 Politika siledžija taj sve vidljiviji val otpora u najnovijoj storiji o Jeruzalemu već naziva “novim izvorom terorizma”. Računa na prijemčivost ove teze ušima svijeta, medijski prepariranog i već dovoljno preplašenog postojećim terorizmom. U toj priči posebno je još uvijek uglavnom uspješno sakrivena istina da je, eto, baš taj terorizam ciljano i inicijalno proizvela “sila nebeska” organizirajući, naoružavajući i na razne načine podržavajući tamo gdje treba talibane, mudžahedine, Al Qaede, ISIL-e, Nusre, Boko Harame… Oni se u relativno novoj vojnoj doktrini zovu – proxy snage. Poraženi danas ovdje, pojavit će se sutra onde.

Na pripremljenom terenu, samo nekoliko dana nakon Trumpove objave o Jeruzalemu kojom se potire sve do sada decenijama pa i vjekovima tamo važeće, makar i na nivou osporavane zbilje, započeta je igra koja se ruga samim temeljima međunarodnog poretka, onakvog kakvim ga pamtimo barem do nedavno. Prvo su Trumpovi štapski pijuni na groteskan način krenuli kroz UN i druge svjetske “forume” objašnjavati kako njegova objava “nema veze sa granicama tamo”, kako je u pitanju “snažan impuls mirovnom procesu”, kako se “time ništa ne prejudicira…” Da bi se došlo onda do suštine: Amerika neće više dozvoliti dvostruke standarde u UN u odnosu prema Izraelu kakvi se, eto, primjenjuju decenijama?!!!

Čitave knjige što bi se mogle napisati kao odgovor ovom cinizmu iz kuhinje Donalda Trumpa, moguće je zamijeniti jednim jedinim prostim pitanjem, zapravo konstatacijom: pa, zar sedamdeset godina najbrutalnijih laži i prevara u slučaju Izraela i Palestine spram onoga što je odlučeno, potvrđeno, izglasano, potpisano… bezbroj puta, nije najbrutalniji dokaz svjetskih i UN “duplih standarda” – u korist Izraela! Zar nije bezočno kršenje svih izvornih, postojećih, uz to priznatih i potpisanih prava Palestinaca na samostalnu i suverenu državu, koja potom može pregovarati o svemu kako je i koliko normalno i moguće – svjetski jedinstveni “dupli standard” i to samo u korist Izraela i na štetu Palestine!

Ili poslušnici ili idioti

Element koji ne postoji u politikama silnika, a evo sada isplivava na površinu u reakcijama širom svijeta, poznat je: njihov problem je što uvijek ispotiha računaju da su svi drugi na svijetu ili poslušnici ili idioti. Ili i jedno i drugo. Minimum dostojanstva onih koji nisu ni jedno ni drugo traži da im se dokaže da to nije tačno. Otud hiljade i hiljade ovih dana na ulicama bliskoistočnih, ali i drugih svjetskih gradova, otud suze u očima kada se preslušavaju pjesme Tanie Kassis, kršćanke iz Bejruta ili sugrađanke Julie Boutros.

Nikki Haley, Trumpova ambasadorica u UN-u za njih vjerovatno nije ni čula, jer nije ni njen gazda, a možda bi ponešto ipak dokučili da preslušaju na internetu Taniin “Jeruzalem”, ili “Islamo-Christian AVE”, pjesmu u kojoj se miješaju ezan i Ave Maria. Ili da vide suze u očima hiljada onih što hrle na koncerte druge kršćanke iz Bejruta, Julie Boutros. Povodom njenih pjesama kao što je “Pravednost je moja pravda”, pjevanim u Casino de Liban, a posvećenih borbi Hezbollaha i Hamasa, tamo ustaju na noge. Trump i Haley bi, izvjesno, bili šokirani. Tako egzaltirana podrška “teroristima”! Ali, i to je “realpolitika” koju bi klausrofobični silnici da gurnu pod tepih, kao i sve drugo što nije njihov proizvod.

U očekivanoj, završnoj fazi decenijama planirane predstave o otimačini Palestine, počelo je odigravanje najvažnijeg čina. Eliminacija posljednjih tragova onih vremena i onih međunarodnih principa koji kažu da sila ne može biti osnov konačnih rješenja. I da se moraju uvažavati i neki drugi temelji sazdani na odlukama donesenih na mjestima koja su za to predviđena, stvorena i neupitna. Benjamin Netanyahu, dugogodišnji premijer Izraela, Trumpov porodični ljubimac koji voli svijetu pokazivati od šake do lakta, ali i moćnik među onima što stanaru Bijele kuće iz hiljadu trgovačkih razloga daju potporu, ovih dana tragao je po svijetu za najvažnijom pobjedom: Javnom legalizacijom nebitnosti ovoga što je ostalo od međunarodnog poretka.

Sa tom idejom, Bibi Netanyahu, jedan od de facto najvećih državničkih siledžija u svijetu, stigao je i u Bruxelles. Tamo ga je uz javni poljubac dočekala Federica Mogherini, Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost. Malo mnogo čak i za poznatu evropsku “uljudbu” što i poljubac siledžiji svrstava u simpatično-elegantni diplomatski manir. Ipak, onima koji su se i samo očešali o Bliski istok i proveli samo dan u Jeruzalemu, ostaje gorak okus i utisak da čak i liberalna Mogherini, ovim protokolarno dubioznim poljupcem sa nasilnikom koji hoće baš sve silom i šprdajući se sa svijetom, pokazuje duboku evropsku istorijsku nesvijest spram tamošnje zbilje, probuđenih duhova i značaja emocija. Da se i ne govori o (ne)prepoznavanju smisla današnjih pjesama Tanie Kassis, Julie Boutros ili onih Um Kalsum u Egiptu nekad.

Legalizacija okupacije

Netanyahu je u Bruxellesu pokušao ono što je malo ko do sada među svjetskim agresivcima javno i zvanično pokušao – da legalizuje okupaciju kao politički prirodnu i normalnu činjenicu. Naprosto, kao realpolitiku! Njegov jednostavni pokušaj zločinačke podvale je sažet u rečenici: “Jeruzalem je glavni grad Izraela već tri hiljade godina. To je realnost. Priznavanje realnosti je suština mira, temelj mira…”

Da se ne ulazi sada u istorijske dubioze i (ne)istine o tri hiljade godina samo Izraela tamo, mimo svih ostalih postojećih kroz te milenije. Isto važi i za Jeruzalem kao glavni grad… I za dodatnu skandaloznu izjavu Netanyahua pred Evropljanima kako “Izrael već stoljeće pruža Palestini ruku mira, ali je stalno meta napada…” Zaboravio je samo da Palestini već sedam decenija, doduše uz lukavu pomoć svijeta, silom ne dozvoljava ono što je njihovo – državu. Pa su Palestinci zato valjda malo nepristojni i nepravedni.

Problem njemu i sličnima (pa danas i na našim prostorima) jeste u tome da mitovi nisu istorija. Ma koliko se ta bolesna strast pokušava legalizovati na svjetskoj sceni. Istorija su činjenice, dokazane i potvrđene. Ako je činjenica o priznavanju države Palestine i države Izraela poznata, zapisana i međunarodno verifikovana 1948, a ne samo mit u ime kojeg se nasilje vrši decenijama, ako je Palestina priznala Izrael, a jeste prihvatanjem Rezolucija SB UN-a broj 242 i 338, uz mnoge druge, zašto ekstremna cionistička linija kojoj pripada i Netanyahu to nije prihvatila i pročitala kao “realnost suštine mira”. Pa zato što je gradila novu realnost po svaku cijenu valjda silno računajući i sa onom konstatacijom mudrog Kanta iz njegovog traktata o “vječnom miru” gdje je upozorio kako je važno da se u ratu “ne počini ništa što bi potpuno onemogućilo kasnije pomirenje…”

Netanyahu, otkako je na vlasti, uporno čini baš sve najgore proizvodeći prirodni otpor poniženih kojima je oduzeto elementrano i priznato pravo na državu. I evo ga pred stanjem koje je već sasvim blizu onemogućenom pomirenju. Samo da još to stanje verificira kao dovršeno i to kao “suštinu i temelj mira”. Groteskno. U Bruxellesu je tražio i da mu Evropska unija prizna cijelu igru kao realnosti svršenog čina – otimanja. Bez obzira na to što ni svi Jevreji u Izraelu, ni svi drugi u svijetu ne misle da je to garancija vječne sigurnosti Izraela. Kao što je to Netanyahuu kazala ovih dana, recimo, Tzipi Livni, ministrica spoljnih poslova Izraela od 2006. do 2009. i kasnije dvije godine ministrica pravde. I ne samo ona, već na različite načine i ne malo drugih Izraelaca u politici, kulturi, vojsci, medijima.

Logika sile

Nasuprot njima, Trumpu i njegovim obožavateljima trenutno na vlasti, važnija je logika sile kojoj se najviše vjeruje. Objašnjava je podatak što ga je ovih dana objavio američki “Kongresni istraživački servis” o upotrebi sile i američkim intervencijama u svijetu, još od 1800. godine do danas. Da se ne ide u prošlost od oko dvije stotine godina, dovoljan je podatak o vremenima koja još živi postojeća, starija generacija: dok su SAD bile “angažovane” od 1948. do 1991. u 46 vojnih intervencija po svijetu, od 1991. do danas broj intervencija je učetvorostručen ili – porastao za 188!

Netanyahu je iz srca i duše pohvalio Trumpovu odluku o Jeruzalemu kao cjelovitom glavnom gradu Izraela i izrazio uvjerenje da će ga Evropa slijediti. Da mu je neko pustio da čuje pjesmu Julie Boutros čiji je naslov “Pravednost je moje oružje”, vjerovatno bi se, ili grohotom nasmijao, ili mrtav hladan kazao: “Ona je u pravi, ovo je sa Jeruzalemom pravednost…”

Evropljani su kazali Netanyahuu u Bruxellesu “odlučno ne”. To mu je, čak, zvanično saopštila u završnici njegove posjete tamo i lično Federica Mogherini. Izraelski premijer je, možda, tako i shvatio da poljupci u Evropi ne moraju značiti nešto osobito važno i obećavajuće. Važniji je interes. Uostalom, Britanci su tome poodavno učili buduće vazale sa Bliskog istoka. Netanyahu koji je u Bruxelles došao prvi put nakon 22 godine, nije tamo dobio što je htio. Možda jednostavno zato što su ujedinjeni domaćini shvatili da nije njihov interes da se uzdrmava Sveti grad tri vjere među kojima su i dominantno one njihove, kršćanske.

To što Trump ovo nije shvatio, a teško će i ubuduće, držeći se interesa i partnera definisanih po njegovom ukusu, pomalo je i razumljivo. Za to će dobiti povelik račun i kod kuće i sa Bliskog Istoka. A što cijelu priču neće uporno da prihvati ni Netanyahu, mada je riječ i o pravu njegovog naroda da pored ostalih ima budućnost tamo, samo je zato jer bez prestanka uči iz mitova a ne iz istorije.

Za početak bi im, možda, dobro bilo da poslušaju, bar s vremena na vrijeme, Um Kalsum i pjesme koje su dizale milione Egipćana na noge, Juliu Boutros o pravednosti kao oružju i Taniu Kassis o Jeruzalemu. Ako im je možda bliža, može i Dalida jer je iz Pariza, a zapravo porijeklom sa Nila. Eno im njene mitske pjesme “Helwa Ya Baladi”. Prevod je nepotreban jer riječ je o zvucima srca i duše, a ne o riječima. To je ono što Trump, Netanyahu i slični neće nikada razumjeti. Evropljani su bar shvatali kroz istoriju da im interes nalaže drugačije se ponašati prema Istoku sa kojeg isisaše sve što su mogli.

Geostrategija, nafta i lažni poljupci kod mudrih uvijek idu pod ruku u proračunatom odnosu. To je istorija, nije mit.