Oni žive u divljini daleko od roditelja, sudbina im je u rukama svirepih pobunjenika koji ih kljukaju drogama, a nose oružje koje je često veće od njih samih.
Oni su djeca ratnici i ima ih u sukobima posvuda po svijetu, ali ih najviše iskorištavaju u Africi. Istodobno su nevine žrtve i nemilosrdne ubice.
“Najgore je kad zatraže da dijete ubije oca u prisutnosti cijele zajednice”, priča socijalni radnik iz Južnog Sudana. “To dječaka otkida od porodice i vezuje s pobunjenicima”.
U četvrtak UN obilježava Međunarodni dan protiv korištenja djece u ratovima. Prije 13 godina, 12. februara 2002., Konvenciji o pravima djeteta dodan je Opcionalni protokol o sudjelovanju djece u oružanim sukobima (OPAC) koji zabranjuje novačenje maloljetnih vojnika. Do danas ga je ratificiralo 145 država.
Stvarnost, međutim, izgleda potpuno drugačije. Procjenjuje se da u svijetu u ovom trenutku ima blizu 300.000 djece ratnika.
Jedan od njih bio je Kalami, danas petnaestogodišnjak. Šest godina se borio u Kongu. “Jednog dana zapovjednici su moje prijatelje i mene prisilili da ubijemo cijelu porodicu, raskomadamo im tijela i pojedemo ih”, rekao je Amnesty Internationalu.
“Moj život je izgubljen. Nemam za što živjeti. Noću ne mogu spavati, stalno razmišljam o užasnim stvarima koje sam vidio i napravio kao vojnik”, kaže Kalami.
Jedanaestogodišnji Sylvain, kojeg je kao devetogodišnjaka regrutirala suparnička frakcija u Kongu, prisjeća se svog iskustva: “Kad sam prvi put ubio, krv mi je nahrupila u glavu i bio sam preplašen. Poslije toga, ubijanje je postalo normalno i bio sam ponosan na sebe”.
Bez obzira je li u pitanju zloglasna Vojska Gospodnjeg otpora u Ugandi, Mai-Mai milicija u istočnom Kongu, militantna grupa al-Šabab u Somaliji ili Boko Haram u Nigeriji, u Africi se pobunjeničke grupe nikad nisu libile korištenja dječaka i djevojčica za svoje krvožedne kampanje.
“Djeca se koriste kao vojnici jer su manje zahtjevna i lakše im je isprati mozak”, navodi humanitarna organizacija War Child na svojoj internetskoj stranici. “Ona ne jedu mnogo, ne treba im novac i imaju slabije razvijen osjećaj straha pa ih je lakše poslati na ratište”.
Ne sudjeluje svako dijete aktivno u borbi. Mnoga se koriste kao nosači, kuhari ili čak špijuni.
Djevojčice, kojih među djecom ratnicima ima oko 40 posto, često služe kao seksualne robinje. Mnoge ostanu trudne i s tom se stigmom sramote ne mogu vratiti u rodna sela.
Ona djeca koja uspiju preživjeti i vratiti se u svoju zajednicu često su marginalizirana i izolirana i teško se prilagođavaju normalnom životu. Pate i od PTSP-a.
Druga imaju problema kako se normalno izražavati, ostvariti normalan ljudski kontakt i kako riješavati sukobe mirno, kaže Michel Copland iz regionalnog ureda UNICEF-a za istočnu i južnu Afriku.
U toj mračnoj slici, ponekad stigne i pokoja dobra vijest. UNICEF je, primjerice, prije nekoliko sedmica uspio ishoditi oslobađanje 3.000 djece ratnika u dobi od 11 do 19 godina iz ruku milicije u Južnom Sudanu.
“Mnoga od te djece svjedočila su, iskusila ili sudjelovala u događajima koja bi bila traumatična i za obučene odrasle vojnike”, izjavila je Doune Porter, šefica strateških komunikacija UNICEF-a u Južnom Sudanu.
Mnoga su naučila ubijati prije nego čitati i pisati. “Većina ih nikad nije pohađala školu i sada su uzbuđena što će se početi obrazovati”, kaže Porter.
