On je sretan osmogodišnjak. Prevelike plastične sandale ne sprečavaju Awada da uživa u fudbalu u prašini izbjegličkog kampa na ivicama Irbila. Awad nije ni Iračanin, ni Sirijac. On je palestinska izbjeglica.

Dolazi iz porodice koja nema doma generacijama. Govori mi kako su njegovi djedovi došli iz Palestine. Onda su išli u Bagdad, pa Rutbeh, pa Faludžu, pa Anbar, pa Sulejmaniju, pa Irbil.. I sada su u ovom kampu. Osamnaest palestinskih pordica živi ovdje. I Awad govori za sve njih.

“Želimo emigirati, bilo gdje”, ističe Awad.

Palestinci su potražili utočište u Iraku nakon stvaranja Izraela 1948. U najboljem slučaju bili su građani drugog reda. Nakon invazije predvođene Amerikancima 2003. našli su se na meti brutalnih sukoba koji nisu bili njihovi.

Awadov otac, Khalid, želio bi se vratiti u svoju domovinu.

“Kada bi Izrael rekao dođite, odrekao bih se palestinskog državljanstva i postao Izrealec. Ozbiljan sam”, tvrdi Khalid.

Dvadesetjednogodišnja Salma pridružuje se Awadovim osjećanjima.

Cijeli živote, kaže, od naših djedova, do naših roditelja, pa do naše djece, selimo se iz jednog u drugo mjesto. Mi želimo budućnost za našu zemlju, ali nema budućnosti u Iraku.

Ibrahim je napustio rodnu Haifu 1948. kada je imao 11 godina.
Prošle godine kada je ISIS preuzeo Mosul pobjegao je sa svojom porodicom plašeći se da bi njegovi sinovi i unuci mogli biti natjerani da se pridruže toj grupi.

“Stvari koje smo mi vidjeli su dovoljne da poludite”, kaže.

Pobjegli smo, kaže njegov sin Rami. Nisam želio da moja djeca gledaju još strašnih stvari.

U Mosulu smo se vozili ulicom i gledali kako psi jedu leševe na cesti.

Decenije nesigurnosti uzele su maha i kod Ibrahima.

Šta ja mogu uraditi ovdje, pita me Ibrahim. Ovo je život poniženja. Poniženi smo. Neka je proklet ovako jadan život. Jadan život koje se ostavlja u naslijeđe još jednoj generaciji izbjeglica.