Hercegovina ponosno čuva mnoge ljepote. Petrovpavlovo polje otkriva jednu. Istorijski vrijednu.

Nadomak Trebinja, na putu prema Herceg Novom i Dubrovniku, ljepotom plijeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine – manastir Svetih Apostola Petra i Pavla. Prostire se duž polja – sa dvije crkve, konakom, kapelom i zemljom koja rađa autohtone sorte vinove loze. Ovo sveto mjesto posvećeno je Svetim Apostolima Petru i Pavlu. Dugo su ruševine manastira privlačile pažnju istraživača još iz perioda prije Prvog svjetskog rata. Nekoliko poznatih istoričara tokom vremena pisali su kako je porijeklo hrama zapravo iz kasnog antičkog ili ranovizantijskog perioda, no arheološka iskopavanja posebno ona iz 2001. godine potvrdia su da Crkva datira iz davnog IV vijeka. Inače, manastir je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. O manastiru brine osam monahinja. Pozivom na molitvu, uz zvuke klepala koji je ovdje specifičan, one počinju svoj dan.

Igumanija manastira, sestra Pavla, otkriva nam dio istorije o ovom svetom mjestu.

“Manastir se sastoji od dvije crkve, crkve Svetog Apostola Petra i Svetog Apostola Pavla. Mi smo arheološkim istraživanjima otkrili da su temelji jedne i druge crkve zajednički. Bila je veća crkva Apostola Petra i bila je saborna crkva za ovo ovdje područje i u njoj su se služile liturgije. A crkva Apostola Pavla je bila uz crkvu Apostola Petra i služila je kao krstionica. Da je ona služila kao krstionica to smo utvrdili zahvaljujući arheološkim iskopavanjima 1998. kada smo došli ovdje i pronašli smo krstionicu. No, ono što jeste jedan dokaz za sve istoričare je ako vi nađete neki materijalni dokaz. I mi smo našli oko krstionice negdje oko 20 primjeraka raznog novca iz perioda od IV do XV vijeka počevši od toga da smo našli novac od cara Konstantina pa onda svih rimskih valadara koji su bili u tom periodu sve do turskog perioda i XV vijeka“, kazala je sestra Pavla za N1.

Obnova i gradnja svega što danas ovdje postoji počela je dolaskom sestara 1998. godine. Igumanija manstira zamonašila se prije 17 godina. Ceremoniji monašenja koju predvodi vladika, predstoji specifičan period.

“Djevojke koje dođu ovdje u ovaj manastir prolaze kroz jedan period koji mi zovemo period iskušeništva. Taj period po nekim našim predanjima traje najmanje tri godine, znači za te tri godine živeći u manastiru ona preispituje tu svoju odluku jer tu odluku mora da donese slobodno, a ne da bude primorana ni zbog kakavih razloga. Recimo – jedan od razloga može da bude da je razočarana u život – ako je razočarana u život sigurno ni u manastiru neće biti u boljem stanju. Zato što morate da prihvatite život onakav kakav jeste i to mjesto u koje ste došli sa radošću i svojom slobodnom voljom da pristupite tome. Zato ima jedno pitanje kada vladika monaši, prvo pitanje koje njoj vladika postavlja je – da li ste svojom slobodnom voljom došli i drugo pitanje – da niste pod nekom prinudom“, objasnila je sestra Pavla.

U skladu sa zavjetima monahinje i monasi nemaju vlastitu imovinu, žive bezbračno i imaju poslušanja. Svi – nešto primarno. Sestra Varvara bavi se ikonopisom. U manastiru je 11 godina.

– Varavara, vaša osnovna djelatnost je ikonopis? Koliko dugo ste to učili i gdje ste učili tu vještinu?

Ikonopis sam učila u manastiru Ormilija u Grčkoj, a prije toga nego što sam došla u manastir učila u Banjaluci kod jedne gospođe koja je restaurator, završila sam kurs za ikonopis.

– To je specifično, da li je teško naučiti ikonopis?

Pa čini mi se da nije teško. Dovoljno je da znate da crtate, da volite to da radite i ne bi trebao biti nikakav problem.

– Kazali su nam da ste vi zaduženi za dio ikona u crkvi koju smo vidjeli da ste oslikali dio?

U Pavlovoj crkvi zidno slikarstvo su radile veći dio sestre iz manastira Gradac, a pripratu radili smo ja i jedna popadija odavde iz Bileće koja je isto ikonopisac.

I kad odmaraju, monahinje rade. Razgovarajući sa nama izrađuju brojanice. Brinu o – crkvama, dvorištu, maslinama, gostima, a posebno su posvećene vinogradarstvu.

“Sticajem okolnosti kada smo kupili i dobili zemljište, s obzirom na sastav, ljudi su nam rekli da je to najbolje za vinograde i onda smo tu posadili vinovu lozu. Sad imamo 30 hiljada loza i to je baš veliki vinograd. Tako da je sada naša osnovna djelatnost vinogradarstvo, to je i osnovni izvor prihoda za manastir. Mi bi od tog vinograda mogli osnovne potrebe za manastir da imamo za godinu dana ukoliko je berba dobra“, kazala je sestra Pavla.

Ovaj manastir posjećuju monahinje iz raznih krajeva. Tu su boravile sestre iz Grčke, Španije, dalekog Brazila, sa Aljaske. Pitali smo – mogu li monahinje slobodno otići iz monaškog života, ukoliko osjete da to više nije za njih.

“Mi slobodno ulazimo u ovaj život i slobodni smo svi da izađemo iz njega. Dali smo zavjete i to nas obavezuje pred Bogom i to su veliki i strašni zavjeti. Prekršiti te zavjete po mom mišljenju bilo bi nešto strašno. Ali ne postoji nikakva zabrana. Svaka monahinja u svakom trenutku može da ode, ali ti zavjeti koje smo mi dali su ozbiljni i doživotni“, objasnila je sestra Pavla.

Srpska Pravoslavna Crkva ima oko hiljadu monahinja i monaha. Većina ih dolazi sa prostora Bosne i Hercegovine. Nekoliko puta rušen Petropavlov manastir jedan je od najstarijih. Skriven u poljima Hercegovine.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mrežaTwitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.