Trideset kilometara od Srebrenice, u Dobraku, posjetili smo Salihu Osmanović. Suprugu u genocidu stradalog Rame i i majku stradalih Edina i Nermina. Ispričala nam je kakav je život povratnice, bez muške ruke.

Prazno dvoriše – jedna stolica i jedne papuče ispred ulaznih vrata. Vrata preko čijeg praga danas koračaju samo stope Salihe Osmanović. Nekada je ovo dvorište bilo puno života. Umjesto dječijih osmjeha i igre – danas samoća i sjećanje na sretniju prošlost. I tako već 22 godine.

“Ja sam imala sretan i presretan život. Muž mi je radio u Beogradu, bio u Alžiru, u Tunisu, u Libiji i zato sam se i vratila što mi je bio lijep život. Bar neka znaju duše da sam ja došla“, govori Saliha Osmanović.

A vratila se tamo gdje je sve počelo. I nastavila sama. Uređena porodična kuća, cvijeće, bašta – sve je to uradila svojim rukama bez ičije pomoći.

“Sadim cvijeće, sadim baštu nekad malo s konama, svaki dan nešto preživljavaš. Zimi uzmem pletivo i pletem. Svaka mi je sekunda dragocjena. Vjeruješ li da nema dana da ne plačem“, kazala je Saliha Osmanović.

Povratak u porodičnu kuću nije biti nimalo lak. Stotine kIlometara Saliha je prošla uglavnom sama – od Zgunja i Barovići, Osat, Srebrenica, Kladanj, Puračić, Tuzla, Solina, do Jasenica i Sarajeva. Iz Dobraka ne ide dalje.

“Teško je dan jedan živjeti bez igdje ikoga, ali eto ja sam se odlučila ovdje vratiti. Jesam daleko od svega, ništa ovdje na Skelanima nemam, a u Srebreniku sam prijavljena radi bolnice. Ovdje platim, odem pregledam se 30 kilometara s autom iz Srebrenice… A nemaš nikoga, a moraš da se brineš kako da odeš i da se vratiš i s kim i kuda. Neka ti imaš i para, ali nema naroda. Mene zovu u Srebrenicu ja kažem nije problem ako budem mogla naći auto ja ću doći, ako ne bude nemam izbora“, ispričala je Saliha Osmanović.

Nije imala izbora ni 8. maja 1995. godine kada je bila primorana sa sinovima Edinom i Nerminom i mužem Ramom, napustiti kuću. 11. jula Nermin i Ramo spas su potražili u šumi. Svijet ih je upoznao godinama nakon smti.

“Vidjela sam taj snimak, bila sam u Sarajevu 2,5 godine. Možda je moj djever znao možda je još neko znao. Nikad mi niko nije rekao, ali kada sam otišla u Tinju i slučajno upalila televizor kad Ramo moj zove Nermina. Tada su me odmah vodili u hitnu u Srebrenik“, prisjetila se Saliha Osamović.

Posmrtni ostaci Nermina Osmanovića pronađeni su u masovnoj grobnici u Snagovu, a Ramini u Zelenom Jadru. Ukopani su 2009. Saliha ima tri slike. Ostale su spaljene. Slike sinova joj je nakon rata poklonio učitelj. Na poklon je dobila i Raminu sliku.

“Samo da su mi živi pa neka nemam hljeba da jedem, neka nemam ništa. Meni se ne može objasniti riječima “bilo što se desilo desilo”. Meni ne može to u glavu, ne ide ni da se ja pomirim s time. Ja se ne mogu nikad u životu kao majka pomiriti i da sam svog muža izgubila“, kazala je Saliha Osmanović.

I tako će ih čekati do kraja života. Iako svjesna da neće dočekati. No ostaju sjećanja i simboli ove porodične tragedije – Spomenik Rami u centru Sarajeva. U novootvorenom Muzeju u Memorijalnom centru u Potočarima, Ramina i Nerminova priča, dobila je posebnu sobu. Sve to Salihi oduzima san. Na mjestu gdje je nekada bila najsretnija. Danas, na tom mjestu ostaje sama. U sjećanju na trenutke koji se više nikada neće vratit.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.