Hrvatska zajednica Herceg-Bosna mnogima bila idealan paravan za enormno bogaćenje, piše Žurnal.

Piše: Amarildo Gutić/Žurnal.info

Teško je povjerovati da aktuelno rukovodstvo HDZ-a BiH predvođeno Draganom Čovićem iskreno sažaljeva bivše civilne i vojne dužnosnike HZ HB zbog osuđujuće im presude. Čović sigurno nije oprostio Prliću ulogu u rasturanju Hercegovačke banke, osmišljene kao komandni i kontrolni punkt tokova novca na području Hercegovine.

Stvorena je atmosfera da bi u suprotnom ovo bila presuda svim Hrvatima i domovinskom ratu kao takvom. Tako je u jeku sveopšteg podgrijavanja nacionalnih krvotoka, zaboravljeno kako su u vrijeme dok su branitelji HVO-a ginuli i ostajali invalidi zarad borbe za teritoriju HZ HB, njihovi zapovjednici i ideolozi, stvarali svoja desetine miliona vrijedna finansijska carstva utemeljena na ratnom švercu. Plijen je nakon rata legalizovan i oni su postali “ugledni gospodarstvenici”.

Drugi su više krivi 

Prvostepeno je Jadranko Prlić kao predsjednik Vlade HZ HB osuđen na 25 godina zatvora, ministar odbrane Bruno Stojić, načelnik stožer HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Čorić na 16 te Berislav Pušić kao voditelj Odjela za zarobljenike na 10 godina zatvora. Proglašeni su krivim (i) za udruženi zločinački poduhvat.

Prvobitna optužnica protiv šestorice funkcionera HZHB podignuta je u martu 2004. godine. Optuženi su za zločin protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u općinama Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljina i Vareš kao i u logorima Heliodrom, Vojno, Dretelj i Gabela nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1992. do 1994. godine.

“Ne idemo mi gore dokazivati svoju nevinost, nego ćete vi i svi gore morati dokazati moju krivnju i krivnju svih nas, da vidimo gdje smo to mi, šta smo mi to, govorio je Slobodan Praljak 5. aprila 2004. kada je zajedno sa ostalom petoricom optuženih “dobrovoljno” krenuo put Haga. Tokom suđenja pored svjedoka i dokumenata, suoptuženici su krivnju međusobno prebacivali.

“Bruno Stojić nikad se nije sastao sa Tuđmanom, činjenica da su se general Petković i dr. Prlić sastali, pokazuje ko su najvažnije osobe bile,” umanjivao je značaj svog klijenta britanski advokat Karim Khan.

Zaista nije lako pojedincu biti optužen i zatočen na višegodišnju kaznu u trenutku kada bi trebalo uživati u naslagama novca koje su proistekle iz moći ratne funkcije. Zauzvrat su “zatvorili oči” nad zločinima, ubistvima, progonima, silovanjima i mućenjima civila i ratnih zarobljenika.

Ne pitaj za prvi milion 

JADRANKO PRLIĆ, prema optužnici, bio je predsjednik Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske zajednice Herceg Bosne, te predsjednik vlade HR Herceg-Bosne. Prlić je, između ostalog, navodi se, bio ovlašten da postavlja i razrješava dužnosti ljude na položajima vlasti u civilnim, vojnim i pravosudnim organima Herceg-Bosne i HVO-a, te posjedovao ovlaštenja da zatvara zatvore i koncentracione logore Herceg-Bosne.

“Njemu se ne može osporiti inteligencija, određene sposobnosti. Međutim, on je po svemu sudeći upleten u mnoštvo stvari vezano za novac, za sve te monopole oko cigareta, nafte…Tu se uzimaju ogromni novci. Druga stvar u koju već pomalo postajem uvjeren da je, zbog straha od Haaga, vrlo popustljiv prema strancima i da on nije u stanju pružiti otpor na njihove zahtjeve,” referisao je svojevremeno Ivo Lučić, bivši šef Sigurnosno informativne službe HVO-a predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu.

“Ja nikada nisam počinio nijedno kazneno djelo,” tvrdio je Prlić u haškoj sudnici, podsjećajući kako je sve učinio da se logori na teritoriji zatvore, ali ne objašnjavajući i kako je dozvolio da nastanu.

Mnogo više nego za HZ HB, Prlić je između otvaranja i zatvaranja logora učinio za stvaranje svoje poslovne imperije. Trgovina gorivom, cigaretama, banke, hoteli, tvornice, kladionice i druge firme stvarane su uporedo sa izgradnjom velelebnih stambenih objekata na Jadranu i drugim dijelovima Hrvatske. Procjene poznavalaca razmjera tih poslova govorile su o milijardu maraka profita.

BRUNO STOJIĆ, optužen je kao načelnik Odjela obrane HVO-a, odgovoran za rad vojne policije HVO-a i obavještajne službe HVO-a te kontrolu nad zatvorima i objektima HVO-a za zatočenje.

“Ja vam tvrdim da nema mog ponašanja koji je pridonio zločinima niti sam ga poticao niti naređivao, ali znam da je zločina bilo, jer sam to vidio i kroz ovu sudnicu,“ pokajnički će u sudnici pričati Stojić.

“Bruno Stojić nije bio nacionalista ni tada ni sada,” reći će članica njegovog advokatskog tima Senka Nožica.

Nacionalizam i ratno vrijeme za Stojića i njegovu obitelj bio je prilika za izgradnju tek nešto manje vrijednog poslovnog imperija u odnosu na Prlića i kompanjone.

Trgovina oružjem i naftom bez nadzora i plaćanja poreza, donosla je ogromne prihode. Sa poslovnim partnerima otvara Dubrovačku banku Mostar gdje je bio i direktor. Tužilaštva nikada nisu ispitala preuzimanje Energoinvestovih pumpi na prostoru Hercegovine. Brunin brat vodio je tvrtku za uvoz i izvoz građevinske opreme, sa direktnom zaštitom Gojka Šuška. Sve u svemu, nekoliko stotina miliona maraka prihoda može se zahvaliti postojanju HZ HB.

SLOBODAN PRALJAK je bio pomoćnik ministra obrane Hrvatske, potom komandant Glavnog stožera HVO-a. Prema navodima optužnice, Praljak je direktno ili indirektno komandovao snagama HVO-a i njegovim operacijama u BiH.

„Ne odričem se nacionalne politike Franje Tuđmana, jer je ta politika stvorila Republiku Hrvatsku i omogućila opstanak BiH kao države,“ ponosno će govoriti u Hagu Praljak.

A ta je politika krajem rata Praljku omogućila suvlasništvo kemijske firme „Chromos“ koju kasnije otkupljuje preko sopstvene firme „Oktavijan“. Koliko je poslovno bio uspješan govori i podatak da je Haški tribunal odbio plaćati troškove njegove odbrane jer su utvrdili da je samo 2009. „Oktavijan“ imao prijavljenih gotovo 7,5 miliona maraka prihoda, a još toliko prethodne tri godine. Uzalud je Praljak godinama prije svo vlasništvo prebacio na sina. U odnosu na firme u Hrvatskoj, prava je sitnica bilo njegovo suvlasništvo u Tvornici duvana u Ljubuškom.

VALENTIN ĆORIĆ je, prema optužnici, kao načelnik Uprave vojne policije HVO imao ključnu ulogu u uspostavljanju, rukovođenju i operacijama, kao i upravljanju zatvorima i objektima za zatočenje. Imenovan je potom za ministra unutarnjih poslova HR Herceg-Bosne.

“A tko je taj Ćorić, pitaće Franjo Tuđman pomenutog Ivu Lučića, tokom dogovora o imenovanju rukovodećih ljudi HDZ-a BiH, čije je autentične transkripte svojevremeno objavio magazin “Slobodna Bosna.”

LUČIĆ: Valentin Ćorić, to je od Šite brat.

TUĐMAN: A Valentin Ćorić, dobro.

LUČIĆ: Da, da i njihove su ambicije strahovite. Recimo, to je jedan slučaj da imate Šitu koji je svećenik i Valentina koji je predsjednik partije u Čitluku.

Ako već nije tokom rata, Valentin Ćorić je prošle godine stigao izdati knjigu “ Pomet u glavu”, zbirku aforizama koje je tokom 13 godina boravka u Hagu pisao za “Hrvatsko slovo. ” Optužnica za ratne zločine nije mu umanjila inspiraciju za duhovite opaske. Advokatima očito nije bio zadovoljan.

“Na haškom sudu odvjetnici su imali dobre rezultate. Financijske,” jedan je od njegovih aforizama. Ima i znakovitih.

“Nije lako biti političar u RH. Ali se isplati,” napisa Ćorić, izostavljajući vrijeme njegovog doministrovanja u Ministarstvu prometa i komunikacija BiH 1999. godine i nikada istraženom aferom preprodaje “na crno” CEMT dozvola, vrijednosti 1,5 miliona maraka, koliko su špediteri spočitali da je Ćorić “oprihodovao”.

BERISLAV PUŠIĆ je bio načelnik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, te predsjednik komisije zadužene za sve zatvore i zatočeničke objekte HVO-a. Pušić je prema optužnici imao uticaj na zatočenja, puštanja, razmjenu, premještanje i deportaciju Bošnjaka. Imao je uticaja na njihovo iskorištavanje dok su bili zatočeni u logorima.

Tako je juna 1993 godine udovoljio molbi tadašnjeg direktora Sokola Dragana Čovića da se 10 logoraša ili kako ih naziva u zahtjevu “zatvorenika”, dodijeli za radove u krugu fabrike.

Za Pušića tvrde da se nije obogatio, iako su ga u ratnom periodu zvali “200 maraka” zbog cifre koju je tražio od zatočenih civila za razne usluge. Tek kasnije će tu sumu povećati na sedam do osama hiljada, ali prekasno za neko izdašnije prihodovanje.

MILIVOJ PETKOVIĆ, prema optužnici, bio je načelnik Glavnog stožera HVO-a i kasnije zamjenik vrhovnog zapovjednika snaga HVO-a.

„Časni suci, zločini nikad nisu bili dio mojih htijenja, nikad ni sa kim nikakve zločine nisam dogovarao niti sklapao,“ uvjeravao je Petković sudsko vijeće.

No, prema zabilješkama prvostepeno doživotno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, nije rekao istinu. Na sastanku tokom kojeg je dogovarao i sklapao saradnju te kupoprodaju oružja i goriva između Vojske RS i HVO-a Petković će Mladiću reći :

“Ja bi najprije da odbranim Fojnicu, Kreševo, Kiseljak i da se spojim sa Busovačom. Gurnite vaše topove malo napred i neka ginu ovi moji iz Travnika, svakako nisu ratovali.”

„ Ja koristim priliku ispričati se svim žrtvama postupaka i propusta bilo kojeg pripadnika HVO-a, naglašavam posebno muslimanima, Bošnjacima,“ reći će dvadeset godina kasnije u sudnici tribinala.

Svakako da su navedeni i njihovi primjeri samo djelić onoga na čemu je u pozadini temeljena HZ HB, a to je profit bez skrupula temeljen na ratnom vremenu, ratovanju i ubijanju, progonu i pljačkanju stanovništva, prvo druge nacionalnosti, a nisu bolje prolazili ni Hrvati koji to nisu podržavali. Cijenu će može biti, platiti optužena šestorka.

„Radilo se o projektu koji je išao od vrha prema dolje, to je projekt planiran, osmišljen, pripremljen, o kojem je donesena odluka, kojim se upravljalo, kojega se provodilo i kojega se izvodilo s vrha prema dolje, a ti ljudi, ovi ljudi ovdje su jedni od njegovih dizajnera, arhitekata i izvršitelja,“ obrazložio je tužilac Kenet Skot.