Petočlana porodica bivše logorašice Edine Duharkić već drugu zimu provodi u prizemlju neuslovne i nedovršene kuće u sarajevskom naselju Sokolović-Kolonija.

Edina je sa svojom porodicom nakon boravka u logorima i završetka rata u Bosni i Hercegovini, promijenila 20 različitih mjesta stanovanja na brojnim lokacijama, a za to vrijeme je i teško oboljela.

Dvije hladne sobe od 27 kvadrata danas su mjesto gdje život provodi sa svoja tri sina i mužem. I pored toga, ističe kako je ipak, uložila sve napore kako bi odgojila četvero djece koja su, i pored teškog stanja u kojem žive, kako kaže, uvijek bili dobra djeca i primjerni učenici u školi.  

Edina je kako kaže, psihički bolesnik sa srčanim i plućnim oboljenjima, astmom i bronhitisom, a narušenom zdravstvenom stanju najviše je, ističe, doprinijela činjenica kako od završetka rata nigdje nije mogla pronaći stalni smještaj za svoju porodicu.

“Promijenili smo 20 kuća. Ne bih poželjela najvećem dušmanu da ovako živi. I djeci je dosadilo. Nemaju slobode, gdje god si vlaga je, neuslovno, miševi, nismo imali vode, struje, prala sam na ruke. A, četvero djece nije malo, valja to podići i odgojiti. Oboljela sam od posljedica logora, psihički i srčani sam bolesnik, nisam sposobna da radim sebi po kući. Nije malo četvero djece, ali sve na zor i s mukom. Poslije rata sam tražila smještaj, gdje god dođem, ništa“, kaže dodajući kako joj je životna želja svojoj djeci obezbijediti vlastiti dom, makar i kolibu. 

Težak život uspješne djece

Zbog vlage i uslova u kojima provodi vrijeme, Edina kaže kako ima česta gušenja koja nekada traju i tokom cijelog dana.

“Kad me ujutru probudi ta bol cijeli dan je gotov, psihički i fizički sam bolesna, operisala deset pločica u kičmi, ne mogu više. Ostavljala sam oproštajno pismo, naš jedan logoraš se ubio, i meni je isto tako bilo došlo“, govori Edina jecajući.

U razgovoru za Anadoliju, Edina kaže kako joj jednokratna pomoć nije prijeko potrebna već prostor u kojem može konačno zaspati u normalnim uslovima sa svojim sinovima i mužem za koje u sadašnjem smještaju nema dovoljno mjesta.

“Ovdje gdje živimo nemamo svi mjesta: tamo tri sina spavaju, muž na podu, ja na kauču. Sve je ovdje vlaga. Kad bih morala da se selim radije bih se ubila. Više ne mogu sebi ni da usisam. Nisam više zdrava. Da sam zdrava radila bih nešto“, ističe Edina.

Kao civilna žrtva rata, navodi kako prima 180 konvertibilnih maraka invalidnine koja nije dovoljna za potrebe njene porodice. 

“Primam i to dok jednog dana ne kažu: nema. Dok platimo kiriju i režije, šta imamo? Sve što imam dajem državi. A, nije mala stvar četvero djece pod takvim uslovima odgojiti. Evo odlična su djeca u školi, dobijaju nagrade, medalje. Ne znam kako su djeca u ovim uslovima tako dobra. Mogli su uspješni biti u sportu. Ali, odakle da platim to. Ne znam kako su i sada uspješni u školi“, pita se Edina.

Napominje kako je ponosna na činjenicu da su njena tri sina, uprkos brojnim selidbama i lošim životnim uslovima, primjerni đaci u školi sa dobrim ocjenama. Njihove pohvale, medalje i diplome krase jedan dio male sobe u kojoj žive. Jedna soba više, kako kaže Edina, uveliko bi olakšala njen život jer su joj zbog psihičkih smetnji i tableta za smirenje najčešće potreban mir i izolacija.

“Doktorici kažem da ne znam više šta me ne boli: ja sam kao truhli panj. Tako se osjećam. Noge me bole, kičma… To utječe na psihu i odmah nikome nisi drag: ni djeci, ni mužu, nikome. Da imam bar svoju sobu, mogla bih se zatvoriti dok me prođe to, popiti terapiju, pa da me smiriti. Pijem uvijek lijekove za smirenje, plućne bolesti, bronhitis. Stalno to pijem”, kaže Edina i dodaje kako se izuzetno loše usjeća uprkos tome što će 5. marta napuniti tek 40 godina.

U izbjeglištvo sa bebom od dva dana

Sa svojih 15 godina, koliko je imala početkom rata, kako je kazala, nije ni slutila da će njeno prvo dijete, djevojčica Nijaza, kasnije postati najmlađa logorašica Bosne i Hercegovine koja je u ratnom logoru završila sa samo dva dana.

Početkom rata Edina je živjela u Ilijašu, a kao 15-godišnjoj djevojci, kako je kazala, tada joj je bilo teško pretpostavili da će život spoznati kroz ljudska stradanja i nedaće.

“Izvukli smo se iz Ilijaša ja, otac, tetka i sestre. Brat mi je poginuo tu i više nikada nisam saznala gdje se nalazi. Nisam pronašla njegovo tijelo”, prisjetila se kroz suze.

Edina je najprije pobjegla u Visoko gdje je zajedno sa lokalnim stanovništvom bila smještena u prostorije jedne škole, a potom je otišla da živi kod svog djeda u Han Ploču. Nakon par mjeseci, tu je upoznala i sadašnjeg supruga Nijaza, a nakon udaje za njega ostala je drugom stanju.

Na dan poroda, 10. juna 1993. godine Edina se zadesila u svojoj kući, a dva dana nakon što se porodila i na svijet donijela djevojčicu, u selo u kojem je živjela ušli su vojnici koji su, kako kaže, ubijali mještane i palili sve što im se našlo na putu.

“Sklonili smo se u podrum, ja i svekrva, i gladne i žedne. A, ja porodilja s bebom. Mislili smo da počinje granatiranje, da će proći. Cijeli dan smo bile tu. Dođe noć, čujemo galamu, otvorim vrata provirim i vidim vojsku. Narod je bio tamo, žene, djeca, poubijali su ih i pozarobljavali, zapalili”, kaže Edina.

Navodi kako je i njena kuća tada zapaljena.

“Nijazu (kćerku) sam zamotala u deku i meni kaže svekrva: samo požuri da prođemo kroz plamen: izađemo i odemo ispod kuće do potoka. Tu prije nisam hodala jer sam tek bila došla kao mlada. Kako sam krenula kao porodilja, bolesna, okliznem se i dijete mi ispadne. Vojnici sve tu hodaju, ja se okrenem, tražim, ali ne vidim je. Noć je. Vojnici hodaju po šumi, puše cigare, dozivaju se, viču, pjevaju. Vidim nema djeteta, a kad sam se porodila obukla sam tada, sjećam se svilene zelene dimije. Čitavu noć sam bila u vodi. Nema djeteta i halalila sam više, nemam šta činiti“, kroz suze govori Edina dok se prisjeća svoje besane noći. 

Bolna sjećanja na dane provedene u logoru

Ujutro je priča, sišla do potoka i ispod granja vidjela deku i svoju djevojčicu koja je u njoj bila umotana.

“Kako je pala prekrivač je prekrio. Kako sam ga podigla, ona ispod pokrivača. Nađem i cuclu pored stavim je, a ona pođe mrdati ustima. Ne mogu da vjerujem da je živa, da nije tu noć zaplakala, da nije pustila glasa. Bog je propisao da bude tako. Nisam mogla da vjerujem“, priča Edina.

Edina dodaje kako je pronalazak djevojčice taj dan skrenuo njene misli o ratu. Ujutru je put šume nastavila tražiti okolne mještane. Nedugo potom je zarobljena i premještena u logor, u kojem je prve mjesece života provela i njena beba.

Najprije su bili smješteni u zgradi općine u Kiseljaku. Edina se prisjeća kako je tu provela 12 dana da bi kasnije bila prebačena u drugi kućni pritvor gdje joj je bilo zabranjeno kretanje. Za to vrijeme, Edina je tokom logoraških dana bila svjedok brojnih ubistava i maltretiranja koje su na nju ostavile težak trag.

“Tu su iznad bili Hrvati i naveče kada ustanem, da nahranim bebu, upalim svjetlo, a oni pucaju. Vide nas, morala sam na svijeći da grijem hapu. Tu smo bili sedam mjeseci. Bili smo kao životinje u toru“, prisjeća se Edina te dodaje kako sedam mjeseci nije znala da li joj je muž Nijaz živ.

Kada je do nje stigla lažna informacija da je poginuo, djevojčici je dala ime po njemu, nazvala je Nijaza.  

Neslavnu “titulu” najmlađe logorašice u BiH Edinina kćerka nosi cijelog života, ali prema riječima njene majke, ona joj nikada nije donijela ono što porodica Duharkić decenijama priželjkuje – vlastiti i topli dom.