Na ulasku u Evropsku uniju, ili na njenoj granici, Velika Kladuša je baš poput države u kojoj se nalazi - i srce i rep Evrope.
Od Banjaluke do Velike Kladuše, za tri sata dobre vožnje, stiže se po suhom kolovozu.
Povjerićemo stanje na granici, kako ljudi žive, šta žele i od čega strijepe. Prije toga ćemo ipak odmoriti. Una nas je primorala da stanemo. Ovo je raj. Nekako ne mogu da odvojim pogled sa ove rijeke, sa njene siline i boje.
Trgnem sa i kažem kolegi: “Džaba joj, Neretva je ljepša.” Nekako lokalpatriotski, Hercegovka u meni gunđa.
Pijem kafu, ali ostaćemo gladni – konobar mrzovoljno saopštava da kuhinja radi od podne.
Nastavljamo ka Bužimu, Bojni.
Moj izvor upozorava me i usmjerava kako da se ponašam u selu.
Mimo očekivanja, srećemo divne ljude. Rade i Irma. Srbin i Bošnjakinja.
Pričaju nam kako ih je spojio život upkos različitoj vjeri. Irma je ostala bez prvog muža. Ima sina koji studira u Banjaluci.
Nekako mi Bojna na prvi korak, mimo svih očekivanja, djeluje mnogo integrativno. Sreli smo još mještana, svi za svojim poslom – u štalu, u Kladušu, kod komšije… Svi žure.
Idemo na granicu. Šok.
Dva gotovo nova kontejnera-kućice. Prazne. Vidim paučinu kroz odsjaj stakla, stolicu i neki zapisnik. Sve je tu, osim graničara.
I znak stop. Granica. Bosna i Hercegovina. Republika Hrvatska.
Dvije zastave je čuvaju. Nekako su se naoštrile na mene. Tu je neka patrola, možda ne naša. Hrvati sigurno imaju neku mobilnu patrolu. Znam, nije ovo službeni granični prelaz. Ali, za ovo selo veže se mnogo bezbjednosnih priča. Operativni podaci upozoravali su da je Bosanska Bojna nova Gornja Maoča.
Ja očima vjerujem. Vidim neki novi objekat, gradi se. To je hadžijino imanje.
Hadžija je došao iz Cazina i za mnoge je enigma. Poznaje Bilala Bosnića i smatra ga dobrim čovjekom koji brine o svoje četiri žene i 16 djece.
Hadžija gradi, ne zna šta i kako će se zvati objekat, ali moliće se tu. Gnjev mu izaziva pomen Mirsada Kebe.
Opsovao je.
Ponovim pitanje: “Prema nepotvrđenim informacijama, ovdje se gradi novi ISIL-ov regrutni centar. I Mirsad Kebo je o tome govorio. Zvaničnik je.”
Psovka. Demantij Kebinih navoda, uz vrijeđanje.
“Ovo je prostor za molitvu. I život. Kako će ga ko zvati. Može kijaba, džamija, regrutni centar. Ja sam to počeo. Uložio sam. I Završiću. Lično”, reče, ali ne odgovori na pitanje da li je to aminovala Islamska zajednica.
Isprati nas ljubaznije nego onaj konobar sa Une, uz molbu da ne lažemo “ko neki”, kaže. “Ko mnogi”, dodaje.
Opustih se. Znam jednu kuću na ulasku u selo. Domaćinov sin poginuo je u Siriji sredinom januara.
Ljudski mi neugodno sresti ljude. Novinarski, hm, kako novinarski postupiti. Neću detaljisati. Bilo je psovanja. I vrijeđanja. Nešto ko hadžija Kebi.
Otišli smo. Bez riječi i sa čudnim osjećajem u stomaku.
Kladuša je iznenađujuće velika. Ljudi nas susreću, mole da ne pričamo o njima kao drugi. “Kako?”, pitam.
“Nismo svi takvi”, odgovaraju.
“Kakvi?”, pitam.
“Pa eto. To. Napadi na imama Beganovića. Vehabije. Sirija. Radikalni islam. Mi tražimo samo da živimo. Kao Sarajlije. Kao Brčaci. Kao Banjalučani.”
Znaju ljudi ovdje mnogo. Učeni su. Mada od 45.000 ljudi, svega 4000 radi.
Agrokomerc poručuje – Sretna Nova 2015 godina. A, hoće li biti? Ta firma upošljavala je 13.000 ljudi, a svi oni danas imaju samo jednu obavezu mjesečno – da se prijave na biro.
Razmijenili smo neke usputne teme s ljudima, o Krajišnicima, Agrokomercu, Abdiću, naravno.
Neki, koji su se zaputili na molitvu, nisu bili druželjubivi. Blago rečeno. Poštujemo njihovu želju i sklanjamo se.
Vidim da su ovdje ljudi isti, kao mnogi koje poznajem. Vole istu muziku. Rade Lacković s plakata me gleda. Kaže mi jedan ljubazni dedica: “Rade nam češće dođe, no ovi naši državnici iz Sarajeva.”
Ručak je odličan. Konobar opet namrgođen.
Nekako mi se čini da ovi što rade imaju veću mrzovolju, jače nezdovoljstvo. Predrasude mi razbijaju momci iz IT radnje. Nude nam svoj internet za slanje priče.
Zahvaljujem.
U trgovini ću kupiti nešto i provjeriti cijene, uporediti.
Uf! Nije ovo u skladu sa tolikim stepenom nezaposlenosti. Baš kao ni u cijeloj BiH. Eto takva je Kladuša, Bojna, Bužim… razmišljam dok odlazim – završenog posla.
