Da li je povijest uistinu učiteljica života i koliko znamo o “dobrim ljudima u vremenu zla”, kakva su bh. tlo višestruko obilježila u minulome stoljeću? Više perspektiva, a istina jedna.
Jevreji u Bosni i Hercegovini, prisjećajući se užasa iz Drugog svjetskog rata, ne zaobilaze spomen onima koji su bili na strani ljudskosti.
Muhamed Šefket ef. Kurt. Lice s crno-bijele fotografije koje je proteklih dana ušlo u mnoge domove. Fotografija simbola jednog herojskog angažmana, bilježe mnogi. Prije 76 godina spriječio ustaške zločine u Tuzli – nad Srbima i Jevrejima.
Tragom primjera, odlučili smo potražiti najmanje jedan sličan. A povijest ih mnogo bilježi. Naročito ovdje – u Sarajevu. Laura Ostojić jedna je od onih, koja se strahota Drugog svjetskog rata sjeća tek kroz maglu. Majčina usmena predaja o onome što su kao Jevreji proživjeli tiho odzvanja, poput opomene, zidinama ovog skromnog stana. Oca su joj odveli u Jasenovac, u bespovrat. Godina 1941.
VEZANA VIJEST
“Otišli smo kod jedne mamine tetke kod koje su bili smješteni Slovenci i nju još nisu dirali. Bili smo tu neko vrijeme, a mama je s njima naučila i slovenački. Radila je i pomagala. A kad bi neko došao na vrata i pitao ima li Jevreja tu, ona bi rekla – nema, ovdje su Slovenci.”
Nakon nekog vremena ipak bijeg. Tračnicama koje su za njih značile život. Za spasom od nevolja zaslužni su, priča nam Laura, nakon Slovenaca i njihovi sarajevski sugrađani – muslimani.
“Mama mi je pričala da su joj neki prijatelji pomogli sa lažnim dokumentima i naučili ju kako da se obuče u zar, i tako je kao muslimanka izašla iz Sarajeva. Ali prijatelji muslimani su joj u tome pomogli.”
Poslije ih, kaže, nikada nisu sreli. Nakon rata vratili su se u Sarajevo. Ustaški režim ovu je sredinu duboko ranio, naročito živote – u to vrijeme osobito nepoželjnih – Jevreja i Srba.
Nakon posjete Lauri, otišli smo i do Jevrejske opštine. Ova sarajevska broji oko 500 članova. Dočekao nas je povjesničar Elijas Tauber. Mladi u školama, izloženi jednostranom i nacionalno obilježenom perspektivom u udžbenicima, malo znaju o žrtvama Drugih – još manje o pozitivnim primjerima.
“Kakvu mi to generaciju odgajamo? Kako će oni znati šta se desilo u ovome ratu ako ne znaju šta je bilo u prethodnom ratu da izvuku neku pouku. Nažalost, nakon svih nastojanja još nije uvedeno obrazovanje o Holokaustu u naše škole. Tako da mi u svakom slučaju moramo govoriti o ljudima koji spašavali druge ljude, međutim moramo govoriti i o žrtvama“, smatra Tauber.
U zlim vremenima, kakva su nesumnjivo bila ona za Drugog svjetskog rata – kojim svjedoče i zidinespomenika na Vracama – u kojima od moralnih i etičkih normi pojedinca često zavisi nečiji opstanak, ljudska dobrota tek na fonu nebrojanih strahota, bilježi to i Svetlana Broz u knjizi “Dobri ljudi u vremenu zla” kristališe se kao biser na pijesku, izvađen iz školjke sa dna mora.
