Breza, rudarski grad na području Zeničko-dobojskog kantona, sa oko 15.000 stanovnika, poznata u bivšoj Jugoslaviji po rekordu koji je 1949. godine rudar Alijia Sirotanović postavio iskopavši sa svojim komoratima u jednoj smjeni 152 tone mrkog uglja, u ove zimske dane, kao i većina manjih čaršija djeluje uspavano, tiho...
I sela iznad Breze, koja su tokom subotnjeg planinarskog izleta u organizaciji HPD „Bjelašnica 1923“ iz Sarajeva i pod vodstvom Elze Babić i Ane Dlouhi pohodila 23 planinara do izletišta Hrasno, djeluju uspavano. Iako nema snijega priroda pokazuje zimsko mirovanje, tišinu. Jedina kretnja je dim koji se izvija iz dimnjaka na kućama, kao znak da su domaćini unutra. Između stalno naseljenih kuća, pokoja vikendica, zabravljena i sa prekrivenim baštenskim imobilijarom, čeka svoje vlasnike koji će s proljećem početi češće da dolaze. I pokoja stara bosanska kuća, oronula skoro do devastacije svjedoči o nekim zaboravljenim vremenima kada se drugačije živjelo, kad je za višečlane porodice bila dovoljna mala prizemna kuća…
I kao što je rudnik mrkog ugla od davnina do danas bio zaštitni znak Breze, tako i šume breze rasprostrte na području Hrasnog „objašnjavaju“ zašto je ovaj grad dobio ime po drvetu izvanredne ljepote, krhkosti i elegancije, što je bilo inspiracija brojnim pjesnicima i pejzažistima da joj posvete stihove i slike, a jugoslovenski film “Breza” iz 1967. snimljen po istoimenoj noveli koju je napisao Slavko Kolar pamti se i danas. U narodu su od davnina poznata ljekovita svojstva kore, soka, lista i cvijeta, a u novije vrijeme se breza primjenjuje i u farmakologiji. A da breza na ovom području raste na sve strane uočljivo je po jednom stablu koje se naselilo usred napuštenih temelja davno započete vikendice…
I dok planinari prolaze ispred seoske osnovne škole u Slivnom, koja je kao i njenih 15-tak učenika, na raspustu, a novogodišnjim motivima ukrašeni prozori kazuju da je i ovdje do početka raspusta bilo veselo, najstarija u grupi planinarka Enisa Labus prisjeća se svog učiteljskog staža u seoskim školama šezdesetih godina prošlog vijeka.
Kaže da je 1962. godine završila učiteljsku školu i odmah nakon toga, iako je mogla raditi u gradu, zaposlila se u osnovnu školi u selu Kojsina iznad Kreševa i potom u školu Brnjaci kod Kiseljaka.
”Pamtim duge zime, puno snijega, loženje peći u učionici i tokom nastave ubacivanje drva zajedno sa učenicima kako bi se vatra održavala”, prisjeća se Enisa i s posebnom nostalgijom priča o malim đacima pješacima koji su dolazili u školu iz okolnih zaselakaka, rumenih obraščića nakon pješačenja do škole na hladnom planinskom zraku, po mrazu i snijegu.
Njenoj priči, koju je potakla seoska škola u Slivnom, pridružuje se mladi planinar Gorčin kazujući sličnu priču o svojoj baki koja je radni vijek provela kao učiteljica, i tokom učiteljevanja po terenu nakon Drugog svjetskog rata upoznala svog supruga. Kaže, pričala je baka, da su tada učitelji nakon prijepodnevnog rada s djecom, držali kurseve opismenjavanja rudarima.
Na putu planinari susreću nekoliko mališana koji u gumenim čizmama veselo trčakaraju seoskim blatnjavim putem. Pored jedne kuće dječak i djevojčica u dvorištu se igraju dok u obližnjem kokošinjcu šarenilo kokoški s pjevcem koji kukuriče pružaju rijetko viđenu sliku nekadašnjeg seoskog domaćinstva. Drvljanici ispred kuća uredno složeni, okućnice čiste, bez ijednog „suvišenog“ predmeta, a na ponekoj njivi ili u uglu vrta stajsko đubrivo pripremljeno za narednu sjetvu. Očito da je stanovnicima brezanskih sela itekako važno kako izgleda njihov okoliš. Nema smeća, i tek na području koje posjećuju izletnici na putu prema Brezi uočljivi su otpatci, prazne plastične flaše, limenke od piva…
A kako januar protiče, za ovo doba godine, s visokim temepraturama zraka ne čudi što na jednom grmu pored seoskog puta planinari uočavaju na vrhu grane početak cvjetanja…
Ima u selu svježeg sira, jaja, džemova, a ovim domaćim proizvodima planinari su napunili ruksake.
U povratku za Sarajevo, nakon ručka i druženja u lijepo uređenom ugostiteljsko-planinarskom objektu u blizini Lovačkog doma na Hrasnom, planinari su već razgovarali o narednoj suboti i memorijalnom pohodu na planinu Inač (1.425 metara nadmorske visine) kojim se obilježava godišnjica pogibije Džemala Bijedića, njegove supruge i šest članova posade aviona. Oni su 18. januara 1977. godine u padu aviona koji je letio iz Beograda za Sarajevo poginuli na planini Inač, koja se nalazi između Kreševa i Fojnice.
